Komedija vijeka

Piše: Bećir Vuković

I u naše dane suđaja i kadija, laž se promoviše u istinu, a ubica je glavni svjedok. Ko je stvorio takvu državicu u kojoj je ubica glavni svjedok. Logika nalaže da je to djelo laži, i druga mu – paralaži. Baš kako stoji u komediji.

Ubica, koji je u susjednoj državi s leđa ubio seljaka na njivi, pobjegao je u svoju državu, da bi i odatle preskočio u treću, bratsku državicu, i poslije lažnog svjedočenja, opet odmaglio u zavičaj, i tamo slobodno živi. Kako je preskakao granice ko tarabice, samo bog jedini zna, i policije triju država.

Povrh svega, državica koja je ugrožena od ubice, krije identitet ubice. Da bi se odbranila od laži, žrtva je sama otkrila pravi identitet ubice, ali ugroženu pravnu državicu ne interesuje ni istina, ni pravo, ni pravi identitet ubice, već radi po svojoj slici i prilici. Kao da je državica nečija prćijica.

Kad je, docnije, odlepršao i iz državice u kojoj je svjedočio, na jednoj televiziji – čiji je glavni program rijaliti – ubica će reći da je sve lagao – što je istina – pored istine da je i dražavica sve lagala o državnom udarčiću, kako bi produžila vijek trajanja. Isto kako se i savremeni, surovi svijet zasniva na lažima, i ubicama, tako i naša državica grabi istim, trasiranim putem.

Ubicu – koji je spasio državicu – ovih dana, možete zateći u zelenom gaju, sa sjekirom: seče stabla, i oblicu prodaje na obližnjoj pijaci.

Jedino ubica može biti svjedokom kad se sudi Srbima. I, baš radi toga što svjedoči protiv Srba, država u kojoj je ubio, ne traži izručenje ubice. Država u kojoj je ubica ubio, još nije ubicu odlikovala, ne zato što je Srbin, nego što još ima posla. Koji je sledeći zadatak ubice, i sa kojim identitetom će djelovati, znaju samo antisrpski režimi i režiseri, i tajne službe. A, tamo, niko ne može nosa pomoliti, niti tamo traži istinu, ako hoćeš da se vratiš sa glavom na ramenima.

Antisrpstvo je zagarantovani posao. U toj državici, u kojoj je ubica glavni svjedok, ne možete dobiti državni posao, ako nijeste antisrbin. To je nepisano pravilo te antipravne državice – bananice. Mimo toga, nema drugog zida. Slični zidovi su pali, i postali građa istorije, jedino, potonji zid te vrste, još stoji oko državice koju brane ubice.

Ja ovaj sud ne priznajem. Ove riječi mogu biti upućene jedino političkom sudu. Budući da to pred čim svjedoči ubica nije sud – pa ni politički – niti još ima imena u Pravnoj enciklopediji, odna, jedine riječi koje se mogu izreći pred tim takozvanim vijećem jesu – priznajem da sam kriv, jer znam ko ste.

Intelektualci su svjedoci jednog vremana. Budući da ne čujemo njihovo svjedočenje o procesu koji je nazvan procesom vijeka, kao da ih i nema. Ni ovo suđenje nije izazov za intelektualce koji žive isti vijek. Ako intelektualci ćute o procesu na kojem je ubica glavni svjedok, onda su, nužim načinom, na strani ubice. Onda su i oni ubice, istine.

Pročitajte još:

OTVORENA VRATA: „Banka hrane“ otvorila oči i srce za sve kojima je pomoć potrebna (VIDEO)