Komunizam kao sudbina: Pustoši duha

Piše: Miloš Stanojević

Na dukljanskim portalima ima analitičara koji sa posebnom emocijom i punim ustima kažu da su komunisti. I to oni starog kova iz doba Kardelja, Dolanca, Kapičića i ostalih ideoloških vjernika sistema koji se prije 30 godina raspao u paramparčad. Džaba njima što više niko ne pamti samoupravljanje, a i oni najzadrtiji ne bi danas znali da objasne šta je bio SSRN, ONO i DSZ i ostale skraćenice. Džaba taj zaborav kada oni dobro pamte što je bilo prije Osme sjednice CKSKS (uspon Slobodana Miloševića), jer je to za njih obećana zemlja, dok sve ono nakon toga proglašavaju velikosrpskim projektom osvajanja bivše braće i nebraće. 

Interesantno je da se oni prilikom analiza uvijek vraćaju na period ispred Osme sjednice, odnosno jedno 30 godina unazad. Iako tako zakovani u to vrijeme dijele na sve strane lekcije o budućnosti, a posebno onima koji su se nakon planetarnog sloma komunizma vratili starim vrijednostima koje je komunizam proglasio retrogadnim. Dakle, naciji, vjeri, tradiciji, demokratiji, privatnom vlasništvu, odnosno svim vrijednostima koje su preživjele komunističku avanturu i već duže se nalaze čak na spisku želja i prevejanih komunista uoči Osme sjednice.

Posebno je u tom pogledu karakterističan jedan analitičar sa neobičnim prezimenom -Pustahija. Za njega je sve pusto nakom Osme sjednice, dok onoga prije nije bilo na kugli zemaljskoj, a neće ga ni biti više dok je svijeta i vijeka. 

Interesantno je da je on u prvim redovima povratka nekakve NVO koja se naziva Crnogorska pravoslavna crkva i na njen pomen uzdrhti njegovo komunističko i ateističko srce. Kao da hoće da kaže da nema komuniste i ateiste bez crkve, iako su njegovi prethodnici prije Osme sjednice crkve većinom rušili ili u njima držali stoku.

Žalosno je i za saosjećanje to njegovo pošto-poto da bude komunista. Kao da time dokazuje sebi i drugima da je još uvijek živ i da za njega ima nade. I ima nade, ali ne tamo gdje je on zaludno traži. Ne krije se ona u sjednicama CK I SK, koje više ni oni koji su tome prisustvovali, ukoliko ih još ima, ne pamte kada se sve ono u šta su vjerovali raspalo u paramparčad. Simpatična mi je ta njihova želja da sačuvaju tu propalu ideju i opet joj uliju dušu. Ali ona se nekako ne prima ni u njihovu dušu, pa pomoć traže u nekim pseudo religioznim organizacijama i političkim partijama koji se tobož brinu o svemu onome što su komunisti uništili. Odnosno u naciji, crkvi, vjeri, tradiciji… Pustoši duha komunizma još uvijek okivaju Crnu Goru i ne daju joj da dođe sebi i drugima, nego se „pustahijskim“ vrletima i stazama zaludno penje tamo odakle treba da siđe, odnosno sa brda na kojima umjesto Hrista stoji petokraka!