Konačno!

Piše: Jovan Lakićević

Konačno smo dočekali i taj dan da predsednik Srbije izgovori, otprilike: Ako Priština nastavi da bojkotuje dogovorenu Zajednicu srpskih opština i druge značajne stavke iz više  dogovora o Kosovu* – dižemo ruke od Briselskih sporazuma! Dobro, on je to rekao uviđavnije, diplomatskim jezikom, ali – to je to.

Što se mene tiče, to je moglo da se kaže i prije pet i prije sedam godina…. I onda bi nam svima bilo lakše. I ne bi bilo sumnji, kojima je bio opterećen i naš neumrli Mitropolit Amfilohije, gotovo do pretkraj zemnog života,  o  mogućem ishodu višegodišnjih pregovora.

Ne treba, međutim, smetnuti s uma činjenicu da  je poslednji razgovora predsjednika Srbije sa  Amfilohijem i Joanikijem prošao u duhu „obostranog razumijevanja“, kada su po mom osjećaju otklonjene i poslednje rezerve crkvenih velikodostojnika o ovoj dugotrajnoj, da  i složenoj   političkoj raboti!

Biću srećan kad čujem i onu, dugo očekivanu rečenicu, od bilo koga na čelu Srbije:  Briselski sporazumi , (valjda ih je bilo gotovo  pedesetak!) koje je jedino ispoštovala (na svoju ogromnu štetu) srpska strana – više ne važe!

Da budem iskren, ja, kako ni 99 odsto građana Srbije, Srpske i Crne Gore, nemamo pojma o njihovom sadržaju ( jer je to ostala neka poludržavna tajna), ali se činilo,  po razvoju događaja na Kosovu i Metohiji, od njihovog „osamostaljenja“,  da je sve vodilo konačnom priznanju Kosova*!

Uostalom, to je, kao što je i političkim analfabetama, poput mene, potpuno jasno, da je formalni potpis, nekog od plaćenih, ili ucijenjenih čelnika Srbije, bio, kobajagi, uslov za  „ulazak Srbije u EU“.

„Malo sutra“, što bi rekao moj prijatelj Sloba! Mislim na ulazak u Uniju, koje, dok mi stignemo na njena vrata, više neće ni biti. (A i da je bude, Srbija će ostati pred njenom kapijom!)

Oni koji bolje pamte, sjetiće se, da je „poslednji uslov“ našeg ulaska u spomenutu organizaciju bio  – predaja generala Mladića  i predsjednika Karadžića, pa kad je i to obavljeno, na radost i malu vajdicu „zaslužnog građanina“ Mikija Rakića i  njegovih saboraca za bolju i poslušnu Srbiju, onda se, „odjedared“ našao i uslov – o priznanju Kosova*…

Nastojao sam, kao i mnogi od nas, građana Srbije i Crne Gore, da ubijedim sebe, da su briselski  razgovori i pregovori sa predstavnicima  Šiptara sa Kosova i Metohije, uz odlučujuće sufliranje njihovih mentora Atlantista,  samo diplomatska igra dok se ne steknu povoljniji geopolitički uslovi za  kapitalizaciju Rezolucije UN 1244. Pojednostavljeno rečeno, hoću da vjerujem da je u pitanju bila – kupovina vremena.

Čak iako nije,  protok  vremena  (od desetak godina) nam je bilo – saveznik! Danas se, kao što je ovom prilikom vidljivo, zbog promjene geopolitičkih prilika, može i drukčije razgovarati o budućnosti Kosova, uprkos željama i namjerama zemalja takozvane Kvinte, plus EU.

Hoću da vjerujem da je  aktuelni  predsjednik Srbije, pominjući  više puta „kompromise“ u pregovorima, mislio na stepen moguće  autonomije, a ne nikako, ne dao Bog, na nekakve podjele naše teritorije!

U ovom času ulazak u tzv Evropsku Uniju, nije više , (osim za Poglavnikovu Crnu Goru)  „put bez alternative“…  Danas je i poslednjim političkim naivčinama jasno, da je to put Domanovićevog Vođe… u provaliju!

Prije godinu dana bio  je u opticaju  zamagljen predlog da se EU podijeli na tri lige, pri čemu bi se u trećoj našle zemlje ostatka Balkana.  Što će reći, Evropu su , na ovom terenu, otpočetka interesovala samo dva resursa – rudna i privredna bogatstva i jeftina radna snaga…Pa se i sa tim stalo.

Ovo je, možda, prilika da podsjetim, da je izvjesni Vuk Jeremić, sestrić čuvenih „demokrata „ iz B i H, bliskih u svojim postupcima  svojim istovjernicima iz Saudijske Arabije, kao ministar spoljnih poslova Srbije, isposlovao dvije veoma važne stvari na nemjerljivu  štetu zemlje koju je predstavljao.  Prva je ono njegovo „naivno“  pitanje Međunarodom sudu u Hagu – da li je Kosovo* imalo pravo sa se otcijepi od Srbije, i drugo – njegova inicijativa da se pitanje Kosova* izmjesti iz UN u Evropsku uniju.  I na tome mu se može čestitati! E, tužna moja Srbijo, ko te predstavlja i ko je tobom vladao…

I sad se mi čudom čudimo „dvostrukim standardima “ EU  i Vašingtona!  Draga  moja braćo, naivni Srbi, pa zar smo za dvadeset godina zaboravili ko je razbio Jugoslaviju,  ko nas je bombardovao, ko nam je rasturio zemlju, ko nas je unazadio za 5o i više godina!? Ko nam je bombardovanjem nanio štetu od preko sto milijardi dolara, a da je za te zločine, zahvaljujući njihovom ministru Svilanoiviću, povučena optužba protiv NATO pakta!?  Pa sa njima, kao medijatoratorima pregovora, razgovaramo o sudbini Kosova, koju su oni u strašnom ratu sa Srbijom i Srbima, bar što se njih tiče – riješili!

Pa , Kosovo* je, zaboga, njihovo nedonošče  i zar treba vjerovati  da će tu biti bilo kakvih ustupaka s njihove strane?!

Svo vrijeme vodimo pregovore sa našim osvjedočenim neprijateljima iz potonjeg rata, kojima su Hrvati, muslimani, Šiptari bili saveznici u ulozi njihove pješadije, u borbi protiv srpskog korpusa na Balkanu, a očekujemo „ravnopravan gretman“, kao što je to bilo i sa NATO sudom u Hagu!?

Zaboravljaju naši predvodnici u poslednjim godinama da su nam Englezi i Njemci bili, bar u potonja dva vijeka, najveći neprijatelji! A to su i do ovih dana. I tu, dragi naši čelnici, za dugo neće biti nikakvih promjena!

Treba li bilo koga podsjećati kako su Njemci, kao  gospodari EU, u nju, baz ikakvog reda i uslova, navrat nanos poprimali svoje „saveznike“, da ne kažem sluge iz Drugog i Prvog svjetskog rata, Hrvate, Slovence, Bugare, Rumune , Arbanase (u NATO) i druge njihove negdašnje satelite  nakon raspada SSSRa… i, da dodam, kako su Englezi „iskočili“  iz Unije kada su vidjeli da tamo ne mogu voditi glavnu riječ!

Svojevremeno sam  razumio potrebu nekih aktuelnih  srpskih čelnika da, po Makijaveliju, i od neprijatelja treba praviti prijatelje  (mislim na dobro poznate „savjetnike“ aktuelnog predsjednika iz Londona i Berlina , Blera i Šredera),  ali je valjalo znati i da neka neprijateljstva traju mnogo duže od nekih političkih mandata! (Sjetimo se šta su nam o Njemcima, a posebno Englezima govorili dvojica najumnijih među nama, nakon Sv. Save, Njegoš i Sv. Vladika Nikolaj!) Dovoljno je sjetititi se nekih događaja u poslednjih sto godina.

Valja  stalno  imati na umu, da ovdje nije samo u pitanju  plansko smanjivanje Srbije na prostor Beogradskog pašaluka, već  razbijanje Pravoslavlja, na čemu se decenijama sistematski radi i potpuno eliminisanje srpskog korpusa sa lica zemlje! (O razlozima sam u nekim mojim prethodnim tekstovima na ovom Portalu, govorio.)

Umjesto da hitno tražimo vraćanje pitanja Kosova u nadležnost   Savjeta UN, koji je donio Rezoluciju 1244, mi se i dalje nadamo da će nam  EU u raspadu pomoći ra riješimo pitanje našeg  duhovnog Olimpa , Kosova*, bez koga  nam nema  ni opstanka na zemljinom šaru. A ako to ne bude moguće, zatražiti učešće Rusije u daljim pregovorima.

Diplomatske  izjave nekih naših čelnika, koje smo poslednjih godina mogli čuti, kako Srbi više neće ratovati i kako “ne smijemo dozvoliti da  u mogućim ratovima ginu naša djeca“, osokolili su naše vjekovne neprijatelje Šiptare da nam rade to što i danas rade na Kosovu*! Bez obzira na „humanističku dimenziju“ takvih izjava, to se nikad nije smjelo reći! Ili je moglo malo drukčije. Recimo, nećemo pustiti da nam ginu golobradi regruti, kao, recimo, oni heroji na Košarama. Ali hoće, da brane zemlju i da ginu – trećepozivci , dobrovoljci i ratni veterani, kao što je bilo na Skadru, Mojkovcu, Kajmakčalanu i drugim ratištima u Velikom ratu…

Nikad neću zaboraviti sabotažu ondašnjeg aktuelnog rukovodstva Srbije, kad je nas, nekoliko entuzijasta, 2006. godine, spriječilo u carskoj  prestolnici,  Kruševcu, u formiranju Lazareve garde, koja bi do danas imala više stotina hiljada dobrovoljaca, spremnih da poginu za opstanak Kosova* u Srbiji!

Takve izjave, date, možda, u najboljoj namjeri, graničile su se, ne samo sa pacifikacijom, nego i   sa kapitulanstvom. I bile su u krajnjoj suprotnosti sa spskim ratničkim, dakle borbenim i slobodoljubivim karakterom naroda, po kome nas je Planeta zapamtila! I bile u velikoj suprotnosti sa srpskim NDK!

Ako treba i referendum: Kosovo* ili (trula) EU! Šta mislite, gospodo, kakav bi iskod bio?Ako se Šiptari mogu držati nazovi svoga ustava u onemogućavanju formiranja Zajednice srpskih opština, vanjda možemo i mi svoga, u kome se u preambuli kaže da je „Kosovo i Metohija sastavni dio Srbije…“

Nikad ne treba zaboraviti da su Srbi Velik Božji Narod, mlad 12 hiljada godina i da smo pretrajali, uprkos svim strašnim iskušenjima, zahvaljujući Gospodu! Dakle, da imamo najvećeg saveznika, uz naše znamenite i Bogu bliske svece i da možemo, i u ovim smutnim danima, računati samo – na pobjedu!

Upamet se dobro, braćo,  i Srbi i Crnogorci! Ovo su odsudna vremena! A ko učini istorijski zaokret i  definitivno se i što prije, otkači se od šarene laže, zvane EU, obezbijediće časno mjesto u srpskoj istoriji!

Pročitajte JOŠ:

Spavaj mirno srpska veličino: Našem bratu Ćetković Sergeju