Koprivica: Čudo Njegoševo, ili o veličini jednog samoniklog slovenskog genija

Piše: Časlav Koprivica

Opet Njegoš, i poslije svega, ali iznad i prije svega – ponovo Njegoš… Njegoš je naša zublja-vodilja, neko koga smo mnogo puta iščitavali i odavno naizustili, ali ujedno i onaj kojem se stalno imamo vraćati – da bismo ga još temeljnije i za sebe plodnije dočitavali i na njemu doorijentisali. Podlovćenski pustinjak, otšelnik srèd ljudi, najneiscrpnije i najinspirativnije je „opšte mjesto“ srpskoga životonazora i srpskoga duha.

Spominjući se Njegoša slavimo to što nas uopšte ima, ali i ono u nama što valja – ako ičega takvoga ima. A da ga ima, svjedok nam je upravo Njegoš – ne samo onim kako i čime nas je opjevavao nego i, ne na samom poslijetku onime što i sam bijaše. To što smo, kao narod, iznjedrili Njegoša dokaz je – svakako ne jedini – da makar unekoliko valjamo, ili da, uglednemo li se na životorodno istinòličje, možemo opet uzvaljati. No mimo toga, on nam je i živa zaloga poznanja da to što smo, uprkos svemu, ipak opstali u surom negostoljublju neših prošlilh stoljeća – da to ipak nije tek nekakva metafizička slučajnost ili nesmotrenost u svjetskom borbenom raz-jedinstvu dobra sa zlom.

Slavòslovljenje Njegoša prilaže obol čuvanju zavijeta za opstanak u valjanosti, za vrložiće; to je zaklinjanje da mjera vremenskog trajanja naroda Njegoševa i nadalje treba ostati vrlina. Ako iko, Njegoš nam je predočio oba moguća obrasca (nad)ljudskog življenja i vrlinski i protivvrlinski – i to kako u istorijskom smislu, prije svega u Gorskom vijencu, tako i u onom eshatološkom, iznad svega u Luči.

Mi, ,narod kojeg je dosuđena nam povijest „naučila“ prekidima, (p)ometenostima, isključenosti iz svojega… – u Njegošu smo, prvom u modernom vremenu i prvom od Svetog Save, Lazara i Miloša, pronašli onoga kojem se uvijek iznova vraćamo – zato što moramo, a da to moranje doživljavamo uz nutreno-čuvstvenu, istinsku radost, a ne kao bilo kakvu prinudu. Njegoš nam je smislotvorni biljeg, jedna od najsjajnijih karika našeg kulturalnog mita u kojoj su sliveni naše svetosavlje i naše vidovdansko sàkosovlje. A mit, to je stalno nanovo pričana, ali nikada neispričljiva priča, naracija čija srž ponajmanje leži u nekakvoj „fabuli“, to je ono što se vazda, makar još jedared dešava, ali što ne može proći – a ne može jer i ne treba da prođe.

S Njegošem smo dubinski iskusili da ono što će se pokazati vrijednim sjećanja ne mora ležati samo u prošlosti – već i da naše vrijeme, naime svako poslijenjegoševsko naše srpsko vrijeme – i doba Grahovca, Vučjeg dola, Fundina, i doba Skadra, Kumanova, Bregalnice, i doba Kolubare, Mojkovca i Kajmakčalana, i doba Posavskog koridora, Košara i Paštrika… – može biti još jedno srpsko junačko razdoblje, još jedan produžetak lazarevsko-miloševskog prvodoblja, tj. duhovnog svedoba koje ne smije da se završi, ako ne mislimo da završimo sa samima sobom, onakvim kakvim nas je oblikovala naša prošlost, dajući nam trajni zavjetni zadatak na koji način i ubuduće možemo trajati. Putem Njegoša smo doživjeli čudo povratka vjere u sadašnju i buduću srpsku povijest, čudo uspostavljanja istorijskog kontinuiteta i raskida s nihilizmom razistorije koji je razvija uvijik iznova prizivani i potvrđivani eshatološki realizam Kosovskog opredijeljenja za nèboputnost.

S Njegošem smo, tako, spojili prošlo i buduće, vječno i vremenito, nebesku i zemaljsku istoriju. Od njega smo, naime, nepogrješivo razabrali, a stoga i neopozivo naučili, da Vidovdanski zavjet nebu treba naći zemaljsko ispunjenje, jer Pravda nije samo stvar Boga i vječnosti već i ljudi i vremenitosti, ukoliko su oni neprestance nadahnjivani Bogòvječnim. Istorijsko i socijetalno ishodovanje i udjelovljenje Pravde ostaje zadatak onoga roda koji se u jednom povijesno-istorijskom trenutku, ali svenaraštajno, neprolazno i neupitno, obećao prinebesju.

Na osnovu državotvornih, istorijski utemeljiteljskih pobjeda Petrovićā, Karađorđa i Miloša Obrenovića na najopipljiviji način smo iskusili da povijest za Srbe ne mora biti samo polje stradanja i bola već i područje žrtve koja se iskupljuje u slavi i obećanju istinske, pritom ne više samo ononebesne smislenosti. No s Njegošem je to svjetoiskupiteljsko iskustvo, kojim smo kao narod povratili svoje duhovno čulo za istorijskomoralni realizam (što neki nazivaju „optimizmom“), postala nova suštinska mogućnost, a potencijalno iduhovna konstanta srpskog svjetonazora. Time je uspostavljeno nova situacija u kojoj se plodno i životonosno ukrštaju vječnosna vertikala i vremenska horizontala, tako da se više nije moralo samo i jedino birati između bogougodnog nadbivanja i zemnog obitavanja u iznuđenoj priviknutosti na svakojake nevolje i poniženja. U stvaralačkom liku Njegoševom nacionanokulturalno smo zadobili obrazac sjedinjivosti prolaženja i neprolaza, tako da je ono što nam se dešava ponovo postala srpska povijest, koja je napokon nastupil poslije dotadašnje preduge, zapamćene i nezapamćene, „hronike“ nanošenja patnje Srbima, odnosno „hronike“ srpskog podnošenja svoje patnje, lišene bilo kakvog kosmoteleološkog opravdanje – osim i jedino u dimenziji Hristovječja.

Njegoš nam je s jedva ičim uporedljivom upečatljivošću, u vidu originalnog duhovnog obraza otkrivalački predočio čudo srpskog, isključivo vlastitim silama proiznesenog reistorizovanja. U toj stvarinjegovo stvaralačko svjedočenje ujedno je bilo i sastavni, bezmalo sakonstitutivni moment tog našeg povratka u smisao ovostranosti. S Njegošem smo stekli ne samo novu, uzornu prozirnost smisla Vidovdana i konačno uobličili svoju Vidovdansku samosvijest, i time neopozivo dosvijestili čudo našeg vraćanja u povijest Uma.

To srpsko povijesno čudo projavilo se putem književno-filosofskog čuda vladike Rada. A on nam je, kao narodu, istorijski naprosto dopao u dio – kao genije bez generacije, sa dosta tankim, više epsko-mitološki naslućivanim nego obrazovnoinstitucionalno okrijepljenim kulturalnim zaleđem. Njegova mislilačko-stvaralačko mnogo(nad)viđe, nakon svega, jedva da je objašnjivo, pa zato i dalje nastavlja da važi kao čudesno. A čudo je, pravo zboreći, nešto čija uslovljenost izmiče umu budući da se nikakvi opipljivi uzroci njemu ne daju prepoznati. No ono se, uprkos zakazivanju razbora pred njim, ipak nekako slučilo. Gledano iz ugla svojeg nastajanja, čudesnō je bilo dosta manje od neizbježne nužnosti. No posmatrano iz ugla svoje nastalosti, očigledno se ne može smatrati nečim podjednako kontingentnim kao puka slučajnost. Pred pravim čudom, vidimo, i sama pojmovna suprotnost nužnosti i slučajnosti, kako bi rekao sam Pjesnik, naprosto „zapinje“…

A Njegoš je upravo to – samonikao, neuslovljen, izmješten iz kulturalnih konteksta – mimo onih koje je sam, nađohonjem posve samorodnog duha, izabrao da prisvoji, odnosno onih koje je sam, za života, a naročito nakon njega, stvarao. Ako je u staroj Crnoj Gori od XVI–XVII, a u današnjoj Srbiji od kraja XVIII stoljeća, bio započeo srpski povratak u evropsku političku povijest, tada je pojava Njegoševa bila ravna ničim uslovljenom čudesnom vaskrsenju srpskog naroda i u povijesti duha. S Njegošem je duh ponovo uistinu, na ravnoj nozi s evropskim duhovnim vrhuncima, ne samo svojeg vremena, progovorio i na srpskom.

Čudo njegoševsko bijaše u tome što je bez ikakvih standardnih kulturalnih pretpostavki uspio da se autentično poveže sa visovima evropske tradicije, te da na originalan način, iz spoja tekuće srpske, odnosno crnogorske povijesne situacije, koja je bila podloga i okvir njegove lične životne drame, stvori djelo koje je ovaplotilo tvoračko uzvraćanje na ličnu i kolektivnu „urakljenost“ lišenošću gotovo svega potrebnog za život, na jednoj, i stalnom prijetnjom potpuno narodnosnog išćeznuća, na drugoj strani. Taj uzvratni odgovor izazovu razopstánja ovaploćen je u vidu neizbljedive freske bivanja srpskog pograničja obretenog u permanentnoj graničnoj situaciji, u dramatičnom razmeđu međusobno vojujuće ponaspramljenosti opstanka i nestanka, između uzvisja smisla i bezdanica besmisla.

Njegoš nam je međaš i granica u više značenja: njegov lični um je za nas graničnik između dobra i zla, svjetskog uma i bezuma. Njegovo djelo je metafizički izvještaj iz višestoljetne granične istorijske situacije jednog naroda. Najposlije, ako su Srbi graničari slovenstva, a sve srpske zemlje su granična područja jedne jedine srpske Svèkrajine, tada je Njegoš sublimacija srpskog, višedimenzionalnog, geografsko-istorijsko-eshatološkog pograničja, u kojem se toliko stoljeća moglo izdržavati samo nadahnjivanjem hrišćanski doživljenom transcendencijom koja otvara dveri nadgraničja, a najposlije i bezgraničja vječnosti.

Na koncu, Petar II Petrović Njegoš bio je slovenski smislotražitelj, naime onaj ko nije tragao samo za pojedinčenim životnim smislom, za smislom Svjetotvorevine i čovjek unutar nje, nego i za smislom istorijskog postojanja svoje nacije, ali i cjelokupnog plemena slovenskoga. Nije li to nešto o čemu razmišljaju i neka od najistaknutijih imena ruske književnosti i misli XIX, pa i početka XX stoljeća? I uistinu, sve, pa i jednokulturalni, identitetski objedinjeni kolektiv nešto je što svojom opstojnošću takođe iziskuje opravdanje, odnosno iskupljenje činjenice da ga uopšte ima. Ta eshatološka metafizika narodnosti danas se može učiniti vrlo neobičnom, ali to je, nema nikakve sumnje, bilo nešto što je zaokupljalo mnoge istaknute duhove nedavnih vremena, uostalom ne samo među Slovenima. U svakom slučaju, ako pitanje o smislu postojanja jedne nacije uopšte može biti inteligibilno cjelishodno, a utoliko održivo, onda je izvjesno da je Njegoš među Srbima dao vjerovatno ponajveći doprinos osmišljavanju srpske i slovenske istorijske egzistencije, kao svojevrsni istoriosof srpsko-slovenske povijesti.

Preuzeto sa portala Pokret za odbranu Kosova i Metohije