Korona ili izbori, pitanje je sad
karikatura: Goran Šćekić
Piše: Sibin
Izbori su inficirali stvarnost kao u martu epidemija zbog koje smo samujući sjedjeli po stanovima u strahu i drhtanju od sveprisutne smrti.
E sad, kako god postavili stvari – ne mi, nego Oni – politika ima poslednju riječ, što će reći da igra glavnu ulogu na prvoj sceni, bez obzira što je korona u usponu naveliko sijući smrt.
Reklo bi se da nigdje tako kao na brdovitom Balkanu politika nije dominantna. Do juče, brojali smo novozaražene i preminule, od danas – pratimo liste i pažljivo čitamo imena onih čije su ličnosti tamo zapandrčene. (Od dr. Onaj do mr. Ona, ima da listaš dok ti ne mrkne svijest…)
Kapitalizam, a što nije nepoznato, uživa u krizi, kriza mu, dakle, pomaže da evoluira, da, recimo tako, samog sebe oplođava… Nakon krize koju, razumije se, sam proizvede – sam kapitalizam je neprestana kriza – on izlazi strostruko jači.
Slično nekako je i sa regionalnim pretpolitikama u vječitom pokušaju: što nepovoljniji uslovi, to one bivaju više u fokusu, predimenzionirane, uvlače se u svaku pukotinu stvarnosti, naposletku, izvan tih pretpolitičkih petparačkih priča, ostaje eho nečeg pasivnog i perifernog što još nazivamo zbiljom.
Opet smo, aha, kolektivno mobilisani u jednu prdnjavu od priče kako je ovo potonja prilika za istorijsku promjenu; sad ili nikad, i bla, bla, bla…
Prema tome, uvijek smo na strašnom ispitu, imajući šansu da se istorijski iskupimo ili dibidus propadnemo, tako da smo stavljeni pred hamletovsku dilemu.
To, ipak, gospodo, nije niti može biti politika; zar Danac, glasajući, cijelu zemlju, prošlost i budućnost, stavlja na kocku? I tako ukrug, svake četiri godine?
Pitanje je šta nas više okupira: kovid19 i fama o vakcini, ili izbori i siva jesen nakon mrtve sezone? Međutim, nije li i jedno i drugo podjednako užasavajuće?
