Kosmički dizajner

Piše: Darko Prelević

“Svemir je izuzetno lijepo, uređeno i jednostavno mjesto. Mene neizmjerno zadivljuje da svi zakoni fizike našeg svemira mogu da stanu na list papira.

S obzirom na to koliko je kratak taj papir, teško je izbjeći zaključak da je sve to unaprijed isplanirano, da se u tom elegantnom dizajnu nazire djelovanje kosmičkog dizajnera.
Po mom mišljenju, to je najjači argument za postojanje Boga.”

Mičio Kaku – japansko-američki teorijski fizičar, futurolog, autor nekoliko knjiga o fizici

Nagovaram suprugu da prvomajske praznike provedemo u Sofiji. Buni se, kaže, nije spremna za
putovanje, boji se da bi joj bilo iscrpljujuće, čeka je još jedna operacija.
Obećavam da ću da vodim računa da ne bude naporno, pravićemo pauze često, već sam odabrao i u
kojim gradovima konačimo. Pristaje nekako, ide i kćerka sa nama.

Prva stanica za odmor je Vrnjačka Banja, noć provodimo u Kraljevu. Ujak joj živi u Ribnici, kraljevačkom naselju. Mnogo je školskih raspusta provela tu.
Novi je dan, prolazimo kroz Kruševac, svraćamo u crkvu Lazaricu, u kojoj se, po predanju, pričestila naša vojska prije Kosovskog boja.
Provodimo dio dana u Pirotu,stižemo i da probamo čuvenu pirotsku peglanu kobasicu.

Pred noć stižemo u grad cara Konstantina Velikog. Imam prijatelja koji živi u centru, ne javljam mu se. Obilazimo Nišku tvrđavu, Ćele Kulu ostavljamo za naredno jutro.
Ne mogu da odolim a da na tom mjestu ne pronađem ( ili kako se to na srpskom kaže ‘izguglam’) tekst Svetog vladike Nikolaja Velimirovića, izgovorenog u katedrali Svetog Pavla u Londonu, o Vidovdanu 1916, čitam ga kćerki:
“Ja dolazim iz jedne male zemlje na Balkanu, u kojoj ima jedan hram, i veći, i lepši, i vredniji,
i svetiji, od ovog hrama. Taj hram, se nalazi u srpskom gradu Nišu, i zove se ĆELE KULA.
Taj hram, je sazidan od lobanja i kostiju mog naroda. Naroda koji pet vekova stoji kao stamena brana Azijatskom moru, na južnoj kapiji Evrope. A kad bi sve lobanje i kosti bile uzidane, mogao bi se podići hram, trista metara visok, toliko širok i dugačak i svaki Srbin bi danas mogao podići ruku i pokazati: ovo je glava moga dede, moga oca, moga brata, moga komšije, moga prijatelja, kuma.
Pet vekova Srbija lobanjama i kostima svojim brani Evropu, da bi ona živela srećno. Mi smo tupili našim kostima turske sablje i obarali divlje horde, koje su srljale kao planinski vihor na Evropu. I to ne za jednu deceniju, niti za jedno stoleće, nego za sva ona stoleća koja leže između Rafaela i Širera……”

Produžavamo za Sofiju.

Nemam previše ambiciozan plan, vrzmamo se po Vitoši, glavnom bulevaru u gradu.
Na spisku za obilazak su Hram Svetog Aleksandra Nevskog, najveći pravoslavni hram na Balkanu posle Hrama Svetog Save i Crkva Svete Nedelje u kojoj se nalaze mošti kralja Milutina.
I pored toga što je kralj Milutin bio jedan od najmoćnijih srpskih vladara u srednjem vijeku, a njegove zadužbine Gračanica, Studenica, Bogorodica Ljeviška, njegove mošti ne počivaju u Srbiji.

Sledeća stanica po planu je Skoplje.
Preuzimam ulogu vodiča, obilazimo uži dio grada, nemamo baš neograničeno vrijeme, treba da se vidim sa Ljupčetom naveče. Jedva čekam da ga vidim, zajedno smo radili u Evropskoj agenciji za rekonstrukciju.
Pamtim Skoplje prije “uljepšavanja”. Ljupčo pominje da se na uređenje trga potrošilo čak preko petsto miliona dolara.
Užasan kič, kićenje tuđom istorijom, potrošen nerealno velik novac, izazivanje konflikata na
međunacionalnoj osnovi, to sve nije bio razlog da se posao po svaku cijenu ne završi.
Koliko li je samo novih radnih mjesta moglo da bude otvoreno sa pola milijarde dolara, ali koga to interesuje.
Gledam i ćutim, ne komentarišem, nešto mi je takva bahatost poznata.

Za kraj puta ostavljam iznenađenje. Nikada nismo bili u Prizrenu, a sad ne želim da ga mimoiđemo kad mu se već toliko primičemo pri povratku kući.
Plan je sledeći: nalazimo se sa Fatosom, kojeg sam zamolio da nam pokaže centar grada, ručamo
zajedno, odvede nas do Bogorodice Ljeviške, koja važi za jednu od najljepših srpskih srednjevjekovnih crkava i tu se rastajemo.
Fatos je divna, pristojna osoba , tehnički direktor Elektroprivrede Kosova,u nekoliko prilika smo poslovno sarađivali.
Prizren je srpski Jerusalim. U Vizantijskoj epohi pominje se u vrijeme cara Vasilija 1019. godine. Zetski knez Konstantin Bodin je u Prizrenu proglašen za cara. Stefan Prvovjenčani ga je prisajedinio u 13. vijeku i od tada on postaje najveća srpska srednjovjekovna prestonica, centar trgovine, zanatstva, kulture i umjetnosti stare Srbije. Pod vladavinama Milutina, Dušana i Uroša doživljava svoj procvat.
Šadrvan, popločan kockicama, je centar grada a na njemu čuvena česma, jedna od 196, koliko ih je
izbrojao Branislav Nušić.
Posle ručka, Fatos nas, po dogovoru, vodi do Bogorodice Ljeviške.
Ostavlja nas kod kapije, unutra su policajci. Pozdravljamo se.

Bogorodicu Ljevišku smo gledali samo na slikama. Crkva je sa početka 14. vijeka , zadužbina kralja Milutina.
Znamo da je glavni brod petokupolna cjelina. Ulazimo u dvorište. Ono što vidimo ne liči na očekivanu sliku, ali s obzirom da je bila zapaljena u Martovskom pogromu 2004., nismo bili baš mnogo zapitani otkud sad ovakav izgled crkve.
U dvorištu srećemo stariju osobu, koja nas obavještava da je starješina hrama imao mnogo obaveza i naporan dan, pa mora da odspava i odmori. Objašnjavamo mu odakle smo i zašto smo došli.
Odlazi da probudi sveštenika, to mu je sin.
Otac Slobodan stiže brzo. Shvatamo da nismo u crkvi Bogorodice Ljeviške, već u sabornom hramu Svetog Đorđa.
Fatos nas nije, naravno, namjerno doveo tu, već jednostavno, čovjek nije znao.

Supruga priča ocu Slobodanu, čeka je novo iskušenje, kancer se vratio.
Ulazimo u hram, čita se molitva ispred ikone Bogorodice, plaču i otac Slobodan i ona. Kćerka i ja smo podalje… Njemu je majka umrla od kancera, pa je bol još freška. Zato ga priča moje supruge još više pogađa.
Posle molitve, donosi lijek, kaže sa Hilandara je, liječi metastaze. Treba popiti 40 doza da bi imalo efekta. Bio je namijenjen za drugu osobu, koja nije došla. Nije kome je rečeno, već kome je suđeno.

Stižemo u Podgoricu. Za desetak dana odlazimo u Beograd. Doktor kaže da se vratimo za nekoliko dana, nema razloga da se operacija odlaže. Kako da mu kažemo da supruga treba da ispije čitavu dozu tamo nekog “lijeka” bez recepta.
Pokunjeni krećemo iz ordinacije. Doktor nas zaustavlja na vratima: “Uh, previdio sam da idem na seminar za koji dan u Sjedinjene Države. Ostajem tamo petnaestak dana.”
Daje nam novi termin za operaciju. Na dan operacije supruga je u bolnici popila poslednju dozu lijeka.
Od tada je prošlo dovoljno godina da možemo da vjerujemo i da se nadamo da je zdrava. A u tih nekoliko godina smo nekoliko puta išli do Prizrena, obišli Manastir Svetih Arhangela, bogosloviju.
Obišli smo, naravno, i “pravu” crkvu Bogorodice Ljeviške, uvjerili se koliko je lijepa.
I zaista jeste božanstvena, a dana 13. jula 2006. je stavljena na Uneskovu listu svjetske kulturne
baštine, kao dio ansambla srednjovjekovnih spomenika na Kosovu i Metohiji.
A nas niko ne može da razuvjeri da kosmički dizajner , kako ga nazva Mičio Kaku, nije namjerno napravio zbrku i smislio kako da nas Fatos odvede na “pogrešno mjesto”, tačno tamo gdje je trebalo.