“Kosovo je mjera svake srpske zemlje“ – Otac Darko Đogo o 17. martu: Dokle sami ne povratimo kosovski etos kao minimum savijesti, nećemo se naći na putu izbavljenja

„Tog 17.3.2004. trebalo je da se vratim iz posjete dragom prijatelju, tadašnjem parohu u mjestu Rudnica, na samoj administrazivnoj liniji između uže Srbije i AP Kosovo i Matohija. Danima ranije mi smo posjećivali sjever Kosova – sjetimo se da je to bilo vrijeme prije Briselskog sporazuma, vrijeme kada su međunarodne vojne snage i Srbi kontrolisali sjever bez primisli da bi prištinska administracija kao presveučena OVK mogla da dođe sjeverno od Ibra. Ipak, i na sjeveru se osjećala uznemirenost i vidjelo se povećano prisustvo snaga KFOR-a, nas su, recimo, neubičajeno često zaustavljali ukrajinski vojnici. Danas se mnogi ne sjećaju, ali pogromu je prethodila medijska „artiljerijska priprema“ u vidu lažnih vijesti o krivici Srba za smrt albanske djece u Zvečanu (ako se dobro sjećam). Međutim, niko nije mogao da zamisli da bi se pogram mogao desiti na takav divljački način i sa takvom brzinom“, počeo je za portal IN4S priču Otac Darko Ristov Đogo o noći kada su goreli vekovi za srpski narod i Srpsku pravoslavnu crkvu na Kosovu i Metohiji .

To jutro je, kako kaže, sa ocem Davidom, vrlo rano došao do njihovogpolicijskog punkta i zamolio srpsku policiju da zamoli nekoga da ga poveze do Kraljeva. Zamolili su jedan kombi kojim su se Goranci prevozili do Beograda. Bilo mu je, kako dodaje, prijatno sa tim prostodušnim ljudima, sve dok nisu čuli prve vijesti o nemirima – u Kraljevu.

„Sjećam se da su tih dana Večernje Novosti krenule sa plasiranjem jeftinih knjiga uz njihove brojeve a prva takva knjiga – „Ime ruže“ Umberta Eka – poklanjala se bez nadoknade. Zato sam brzo otrčao do prve trafike, na kojoj mi je prodavačica rekla: „Dete, knjiga nema, sve smo razdelili, a ko će da ih čita kada čuje vesti – ne znam“. Iz glasa sam naslutio da se dešava nešto krupno. Međutim, još nismo znali za razmjere zločina. To su bili najteži trenuci – ne znaš da li poći ili se vratiti, kako uopšte pomoći, kako da ne postaneš pomoć a ne jedan više problem? Na žalost, ta vrsta nesnađenosti, zatečenosti, neorganizovanosti koja rađa bespomoćnost, gotovo uvijek prate tragične srpske usude. Mi smo hrabar narod, u to nema sumnje, ali dezorijentacija i dezorganozacija često nas parališu“, dodao je protojerej-stavrofor dr Darko Ristov Đogo, redovni profesor PBF Svetog Vasilija Ostroškog Univerziteta u Istočnom Sarajevu.

Dokle sami ne povratimo kosovski etos kao minimum savijesti, nećemo se naći na putu izbavljenja

Ubrzo su se pokazale razmjere zločina, do nas došlče stravične slike iz Prištine i Prizrena, Đakovice i Peći, sa svake tačke u kojoj su Srbi bili prepušteni zulumu. Svjestan sam da se svijet nalazi na rubu Trećeg svjetskog rata ili već u njemu, znam da je Srbija i srpski narod u osjetljivoj poziciji, ali ne mogu da se ne zapitam: ko je normalan ikada mogao da pomisli da će presvučena UČK na bilo koji način da zaštiti Srbe ili da ih barem ostavi na miru? Ko to i u ime čega od „srpskih“ i „prosrpskih“ političara ima pravo da čestita „nezavisnost“ i ostale praznike krvolocima našeg naroda – šta se sa nama desilo kada tako brzo zaboravimo i oprostimo zulum? Nisam jednom, naročito u Crnoj Gori, prisustvovao ogorčenim raspravama između Srba u kojima se svom političkom idolu bagateliše i oprašta saradnja sa UČK institucijama pod parolom „moralo se, nema se izbora“, a onda se političkim protivnicima saradnja sa tim institucijama nabija na nos kao „izdaja“. Sve se svodi na ono „kada mi potpišemo sporazum ili čestitamo praznik onima koji su nas progonili – onda je to u redu jer to od nas traži Zapad a kada to isto urade naši protivnici – e tada je to izdaja“. Znam da će vaši čitaoci – shodno tome ko su im „mudri političari“, a ko „izdajnici“ – da mi zamjere ovaj stav, ali svejedno on stoji: dokle god se kao narod i to kao Cjelina, ne manemo sebezavaravanja, dokle god ne shvatimo da je identitet – integritet, dokle ne povratimo moralnu snagu da kažemo svakome političaru – favoritu ili protivniku, nevažno – da niko nema pravo da nam svoje kompromise sa krvnicima predstavlja kao moralne činove, političku mudrost i velike pobjede, ne samo da ćemo stradati, nego ćemo, što je još gore, politički obesmišljavati stradanje. Od „Oluje“ i „Bljeska“ – srpska kulturna scena nije se oslobodila zaljubljenosti u zatamnjeno zrcalo Zagreba. Uzalud smo mi sarajevski Srbi nosili svoje mrtve na Pale kada time još nikome ništa nismo rekli na srpskom kulturnom prostoru u kome se Sarajevo pojavljuje kao grad ćevapa i muzike. Toliko žrtava na Kosovu – a i dalje nas srpski političari ponižavaju kada, pod pritiskom pristanu na kompromis pa nas još uvjeravaju da je to odlično i pametno, ili kada, kao u Crnoj Gori, „prosrpski“ političari bespotrebno a znajući da im glasači neće reći ništa, čestitaju praznike onima koji su nas toga dana progonili. I čemu onda velika priča o stradanju i ožiljcima? Bole nas? Bole. Da li smo u stanju da ih pretočimo u konkretan zahtijev koji nijedan srpski ili „prosrpski“ političar neće moći da ignoriše – izgleda da nismo. Dokle sami ne povratimo kosovski etos kao minimum savijesti, nećemo se naći na putu izbavljenja.

Kakvu je ulogu tada imao blaženopočivši mitropolit Amfilohije za vasceli srpski narod na Kosovu i Metohiji Otac Darko Ristov Đogo kaže da se sjeća njegovih svjedočanstava, ali i svjevočanstava drugih o njegovom dolasku. Ono što je rekao nekom prilikom ocu Radomiru Nikčeviću – „pa najbolje ti je da pogineš na Kosovu!“ – to je govorio i sebi i mislio i živio tako. Znam da se praktično odmah uputio na Kosovo i da je zatim danima sakupljao ostatke pobijenih Srba, ali ne samo tada već i ranije i nakon toga. Mitropolit je imao neki starohrišćanski odnos prema smrti i umrlima – za njega su poklani i u mulj bačeni mučenici bili svetitelji, njihova zvjerima prepuštena tijela – za njega su bila i ostale svete mošti, a Kosovo za njega uvijek „grdno sudilište“ i mjera srpskog identiteta i mjerilo „pravosti“ bilo čega što sebe naziva Crnom Gorom.

On je, naime, vjerovao da postoji neka danas sakrivena ali nikada ubijena, srpska, vidovdanska, kosovska Crna Gora koja će se kad-tad pojaviti ispod magle Montenegra i koja će onda zbaciti sve „preuzete obaveze prema našim partnerima“ (tj gospodarima). Za njega je taj san bio opipljiv poput lobanja postradalih Srba kojima je pjevao „Hristos voskrese iz mertvih…“

Starac nas je tako učio da je Kosovo mjera svake srpske zemlje tj čitave Otadžbine: ko god misli da će Njegoševa Srbija „od Dunava do mora sinjega“ vaskrsnuti ne tajnom Hristovom i vidovdanskom, u trenutku kada Kosovo opet postane ono što dišemo, ko god misli da će nam se ono dati bez nas, nekom „micom“ na tektonskim geostrateškim pločama, još uvijek nije naslutio Tajnu koju nam je Starac nastojao da kaže: valja živjeti Kosovom.