Kradljivci plaža

Kraj će biti tužan. Pazimo…
Turizam je fenomen novog vijeka. Vjerujem da neću pogriješiti ako kažem da je nastao pojavom parne mašine – parobroda i voza. Do tada su ljudi putovali samo hrane-posla, rata, i hodočašća radi.

Treće po važnosti mjesto za rimokatolika, nakon Rima i Jerusalima, bilo je u Španiji, kod rta Finistere, u gradu Santjago de Kompostela, gdje je pokopan apostol Jakov.

Pod prijetnjom kompostelanskog biskupa, niko u Srednjem vijeku nije smio hodočasnicima prodati ljušturu školjke Pecten Jacobaeus (kod nas znane kao Jakovljeva lepeza) nego se ona dobijala kao znak da je hodočasnik prešao pješke put od Apenina do gornjeg lijevog ugla Španije, orijentišemo li se po savremenim kartama. Da li je to bio prvi suvenir? Još uvijek ne, jer je simbol hodočašća. Vinston Čerčil imao je na svom grbu izvezenu ljušturu ove školjke, koju Nijemci zovu pilgermushel – školjka hodočasnica. Izuzetno brzo se kreće, ako je napadne morska zvijezda recimo, tako što rasklapa i sklapa ljušture.
Stigli smo dotle da svaka školjka može biti suvenir – što već svako zna. No pošto je dolazak na poklonjenje moru zamjena za drevnu praksu hodočašća, to je na obali sve suvenir: i školjka, i sjeme bora ili palme, i maslinova ili lovorova grančica, i kaktuščić i agavica kakva… Ali beplatan suvenir može biti i oblutak, pa i morski pijesak.
BBC je koncem ljeta prošle godine javio da se turisti koji za uspomenu zagrabe šaku pijeska s neke italijanske plaže mogu suočiti s kaznom do 3000 evra. Nacionalna turistička organizacija kazala je da se visina kazne razlikuje od regije do regije, pa je tako vlada na Sardiniji zakonom zabranila odnošenje bilo koje količine morskog pijeska: „Svako ko uzme, zadrži ili prodaje male količine bez dozvole suočiće se s kaznom između 500 i 3000 evra“ – prenio je BBC.
Gle, zar ima i onih koji prodaju čestice rajskih plaža?! Naravno da ima: more je sakralno mjesto, Siloamska banja, kultna geografija, sveta relacija.
Italijanske vlasti uvele su mjere jer se pijesak odnosio s plaža u ogromnim količinama. Tokom tri ljetna mjeseca 2015. nešto manje od 5 tona pijeska zaplijenjeno je samo na aerodromu Elmas, 7 km zapadno od Kaljarija, glavnog grada Sardinije. Plaže na Sardiniji, kao i bilo gdje drugdje, nastajale su hiljadama godina. Ukoliko jedan turist napuni teglicu pijeskom, plaža to neće ni osjetiti. Ali ako pak milioni turista učine to isto – plaža će jednog dana nestati.
Vratimo se sada u Boku, u širem smislu – od Herceg Novog do Buljarice – gdje se sa jedne plaže decenijama nemilice uzima supstrat. Pijesak s plaže koju s razlogom neću imenovati niti locirati, do te je mjere savršene granulacije i renesansnih boja da je neodoljiv turističkoj ruci, i neodoljiv je lopati domorodaca koji pak žive od suvenira – tih memorijskh čestica turizma.
U svemu divlja i kriminalna – iako je per la finta samostalna, suverena, međunarodno priznata, sa stolicom na Ist Riveru, uvažavana i deboto najveća među najmanjim država svijeta – Crna Gora nema zakon o očuvanju plaža. Što je i za očekivati. Prema turističkom svecu i tropar.
No je od desetina hiljada šaka punih estetičnih oblutaka svake godine veći problem to što čine orlovi u turizmu, povezani s vlašću. Na oči katkada i pet generacija Primoraca, supstratom dovezenim iz Crne Gore kamionima (hoće se reći: drukčijeg hemijskog sastava), u upravo faraonskim količinama nasipaju se nekadašnje plaže u svakoj obalnoj opštini. Gdje je u doba moje mladosti moglo da stane 50 peškira, sada staje 500 ležaljki.
Plaže koje je more gonjeno vjetrom stvaralo hiljadama godina – sada su presvučene crnogorskom zemljom. I u tom ključu valja čitati oficijelni slogan destinacije: Montenegro – Wild beauty