Kraj posthladnoratovske ere: Počela otvorena trka u naoružanju

Piše: M. K. Badrakumar

Subotnje veče trećeg decembra 1989. godine, u kojem su se na Samitu na Malti sastali američki predsjednik Džordž Buš stariji i sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov, bilo je hladno i gotičko. Štaviše, bilo je toliko hladno da je drugi krug razgovora za večerom morao biti otkazan. Divlja oluja sa žestokim udarima vjetra od preko 70 kilometara na čas spriječila je Buša da napusti Belknap, američku ratnu krstaricu usidrenu u zalivu Marsašlok na južnim obalama Malte, i ode na samit koji se odvijao na sovjetskoj krstarici Slava usidrenoj svega nekih 350 metara dalje. Buš je želio da ode ali nije mogao. Bijela kuća je čekala do posljednjeg minuta, pa je otkazala: nema razgovora, nema večere.

Samit na Malti smatra se zvaničnim završetkom Hladnog rata. Ali majka priroda je znala da nije bilo mnogo povoda za slavlje, i da će se rusko-američke tenzije nastaviti. Kako se ispostavilo, posthladnoratovska era trajala je jedva 1.144 dana. Ona je nedvosmisleno završena odlukom predsjednika SAD Donalda Trampa od drugog februara da SAD obustavljaju primjenu Sporazuma o nuklearnim snagama srednjeg dometa (INF) koji je pružio ključnu osnovu za okončanje Hladnog rata.

Rusko ministarstvo spoljnjih poslova u svom saopštenju od drugog februara nije mnogo pretjeralo kada je navelo: Odluka SAD zadala je „razoran udarac sistemu kontrole naoružanja za čije stvaranje su bile neophodne decenije mukotrpnog truda. Ovaj potez će svakako imati dramatične i dalekosežne posljedice za cjelokupnu arhitekturu međunarodne bezbjednosti i strateške stabilnosti, prije svega u Evropi“.

Brza i odlučna odmazda

Možda je ova ocjena preuranjena, ali „dramatične i dalekosežne posljedice“ već izbijaju na površinu. Njihove konture su se za sada pojavile u tri dimenzije. Prvo, ruska odmazda je bila brza i odlučna.

Na sastanku u Kremlju drugog februara predsjednik Putin je, zajedno sa ministrom spoljnjih poslova Sergejem Lavrovim i ministrom odbrane Sergejem Šojguom, najavio da će ruski odgovor biti simetričan. On je dao „zeleno svijetlo“ za predloge ministarstva odbrane da se krene u izradu konpnene verzije lansera za rakete tipa Kalibr i da se otpočne rad na novom projektu za razvoj kopnene hipersonične rakete srednjeg dometa. Putin je izjavio da Rusija nije predložila iniciranje razgovora sa SAD ali je ostala „spremna da se uključi u ravnopravan i razuman dijalog“. Na kraju, dodao je da Rusija neće jednostrano raspoređivati oružje srednjeg ili kratkog dometa sve dok „američko oružje ovog tipa ne bude raspoređeno u odgovarajućim regionima svijeta“.

Jasno je da je, bez obzira na javna držanja Vašingtona i Moskve, trka u naoružavanju otpočela. Zapravo, ministar odbrane Sergej Šojgu je do petog februara već obznanio da su dva posebna predloga koje je Putin odobrio prije tri dana u stadijumu implementacije, kao i da je postavljen cilj da Rusija do sljedeće godine završi razvoj kopnene verzije pomorskog sistema Kalibr (koji je sistem krstarećih raketa dugog dometa) i kreira kopneni sistem hipersoničnih raketa dugog dometa. Šojgu je nove sisteme opisao kao „recipročne mjere“.

Drugo, rusko ministarstvo spoljnjih poslova je četvrtog februara saopštilo da Moskva namjerava da NATO takođe drži odgovornim za uništenje INF sporazuma. S tim u vezi, Moskva smatra da raspoređivanje djelova američkog raketnog odbrambenog sistema u Evropi – tačnije raketnih lansera Mk-41 koji su raspoređeni u Rumuniji i koji tek treba da budu raspoređeni u Poljskoj naredne godine – od strane NATO predstavlja kršenje INF sporazuma.

Ovo je pametno rezonovanje – posebno uzevši u obzir Putinove garancije da će Rusija rasporediti rakete srednjeg dometa samo kao vid odgovora na američko raspoređivanje. Očigledno da Moskva i dalje nije digla ruke od nade da će izbiti snažno evropsko protivljenje američkom antiraketnom štitu – iako je Trampova administracija do sada bila prilično uspješna u okupljanju svojih saveznika da stanu iza njene odluke da napusti INF sporazum.

Strateška dilema za Evropu

Mjeseci koji su pred nama će pokazati da li su nade Moskve bile opravdane ili ne. Vjerovatno je da će ruska odluka da poveže NATO razmještanje antiraketnog sistema sa INF sporazumom ipak predstavljati stratešku dilemu za evropske države. Poljska će, na primjer, sada morati dobro da razmisli o predloženom raspoređivanju američkih lansera naredne godine. S druge strane, da bi ostvarila ravnotežu sa NATO, Moskva će sada imati odriješene ruke da odgovori na projekciju snage Alijanse u Centralnoj Evropi i na Baltiku.

Treće, na osnovu svega gore navedenog, ostaje veliko pitanje gdje Sjedinjene Američke Države namjeravaju da rasporede svoje novostvorene rakete srednjeg dometa – u Evropi ili u Aziji? Ruski eksperti izgleda smatraju da će se raspoređivanje američkih raketa najverovatnije odvijati u Japanu ili Južnoj Koreji. Zaista, Tramp je više puta napomenuo da Kina ima raketni kapacitet da ugrozi SAD i saveznike. Vjerovatno je američka odluka o napuštanju INF sporazuma bila značajno motivisana percipiranom potrebom da se Kina dovede u sferu režima kontrole naoružanja.

S obzirom na to, postoji i intrigantna tačka gledišta da će SAD i Rusija imati zajednički interes da se Kina uključi u pregovore o kontroli naoružanja. Šef berlinskog odsjeka Dojče velea Maks Hofman napisao je prošle nedjelje: „Sjedinjene Američke Države i Rusija… bile bi srećne da vide Kinu obavezanu novim sporazumom o naoružanju – ona nije potpisnica takvih sporazuma, a jačala je svoju vojsku prethodnih godina. Rusija se posebno osjeća ugroženo vojnim napretkom svog susjeda, zbog čega se oslanja na kopnene rakete srednjeg dometa za projektovanje vojne moći prema Središnjem kraljevstvu… Ali dok Rusija može kredibilno tvrditi da se osjeća ugroženom od strane Kine, potpuno je nejasno zašto i ona usmjerava svoje rakete srednjeg dometa ka Evropi.“

Kina neće pristati na INF

Zaista, zapanjujuća stvar je da iza zavjese velikih riječi i busanja u grudi, i Vašington i Moskva osjećaju olakšanje što više nisu vezani restrikcijama koje je na njih stavio INF sporazum. Ironično, INF sporazum je nasljeđe „bipolarnog“ svjetskog poretka koji više ne postoji. Spisak zemalja sa raketnim kapacitetom stalno raste. Kina, Indija i Iran su samo najočigledniji primeri. Tramp je bio iskren kada je pitao zašto bi SAD sebe stavljale u nepovoljan položaj kroz INF sporazum.

Međutim, vjerovatnoća da će se Kina složiti da bude obuhvaćena bilo čime nalik INF sporazumu je vrlo mala. Poenta je da se skoro 90 odsto kineskog raketnog arsenala sastoji od raketa srednjeg dometa i svako smanjivanje tog arsenala bi značilo da Peking prihvata da stavi katanac na svoj program raketnog razvoja, što je naravno previše za očekivati. Veoma važno, tabloid Kineske komunističke partije Global tajms je u svom uvodnom komentaru prošle nedjelje istakao:

„Kineski nuklearni faktor odvraćanja agresije nije uporediv sa onima koje posjeduju SAD i Rusija. Predstavljajući vojni razvoj Kine kao ‘trku u naoružanju’, Sjedinjene Države stvaraju izgovor da suzbiju legitimno jačanje nacionalne odbrane Kine… Što se Kine tiče, SAD nameravaju da INF sporazum prikažu kao multilateralni akt koji bi mogao da postane izgovor za Vašington u projekciji pritisaka na Peking. Bez kočnica ovog sporazuma, SAD bi mogle da intenziviraju razvoj svojih ofanzivnih raketa i antiraketnih sistema oko Kine, dodatno uvećavajući strateške bezbjednosne izazove Kine“.

„Peking nikada neće prihvatiti da INF postane multilateralni sporazum. On mora da odbija svaki zahtjev iz Amerike po ovom pitanju. Umjesto što se suviše oslanja na kopnene rakete za svoju nacionalnu bezbjednost, Kina mora da diverzifikuje svoj strateški nuklearni faktor odvraćanja. To je urgentan zadatak“.

Kolumna upozorava da će Kina biti primorana da revidira svoje bezbjednosne rizike, kao i da redefiniše koncept bezbjednosti, što će imati implikacije po međunarodne odnose u cjelini. List čak stidljivo upozorava da bi takav scenario mogao da se pokaže „nepovoljnim“ za rješavanje sjevernokorejskog pitanja.

Izvor: Novi Standard