Kraljevi nose armani

Došli odnekud neki prevaranti kod cara koji je iznad svega volio da se diči, te mu rekli da znaju šiti odijela, ali ne obična, vengo nevidljiva svima koji su glupi. Unajmi car te krojače ne bi li vidio s kim od podanika ima posla, kazuje Andersenova bajka, na čijem se kraju narod okupljen zbog parade hvata za stomak od smijeha jer je jedno dijete uzviknulo istinu: Pa, car je go!

Ukratko prepričano, tako glasi „Carevo novo odijelo“, najpoznatija satira za djecu.

U demokratskim kolonijama kakve su po poretku sve naše zemlje, lokalni velmože mogu sebe nazivati predsjednicima, mogu se smatrati predsjednicima vlade, prvim potpredsjednicima, prvim grobarima, drugim grobarima, a mogu pak sebe doživljavati i kao kraljeve as well – ali je ono udvorištvo iz Andersenove bajke ostalo deboto isto.

Andersenovi ministri su na caru navodno vidjeli metre kvalitetnog štofa pa su ruho hvalili iz straha da ne ispadnu glupi, što ministri u demokratskim kolonijama čine i danas, s tom razlikom što predmet hvale nije vladarev armani, nego njegova vizija, ideja, plan, poznavanje dana sutrašnjeg, uvid u izgled geopolitičkog pejzaža iza okuke naših dana…

Model Crne Gore bez Srbije premda nikad nije fotografisan i objavljen u formi 3D makete, jednako mi se čini realan kao model Srbije bez Crne Gore i Republike Srpske. Beograd bi na vodi postojao kudikamo erektiraniji, potentniji i prpošniji da se držao sve vrijeme slane vode. Zemlja bez mora upola manje vrijedi, a još za kvarat manje vrijedi zemlja koja izlazi na more ali nema prostranstvo u zaleđu.

Geografije koje naseljavamo su sprdnje s prostorom, geopolitičke neslane šale, poigrište za političke rialitije u kojima pobjeđuje najbolji udvorica bez obzira na megatone dokaza da je krivotvorio diplomu visoke škole.

Šta izdvojiti kao antologijski primjer šlihtanja ako ne Vulinovu ubijeđenost po kojoj Grčka ne bi bila u merdu do guše da je imala Vučića za kormilom?! O svim crnogorskim političkim beskičmenjacima, podrepašima i lizisahanima bi se mogao ep sastaviti, no čemu? Nije više kriv samo narod koji je navodno preopasan tek kad počne da ćuti, već duh vremena i neke čudne pojave u Srpskoj pravoslavnoj crkvi iz koje se penzionišu episkopi starog ustrojstva po ovoj matrici: prvo im se spočita kakvo finansijsko nepočinstvo, pa ih obiđe komisija sastavljena od novotaraca i ekumenista, pa se skrajnu po kratkom postupku.

Umjesto da budu izopšteni iz crkve ili postanu monasi-pokajnici, episkopi raško-prizrenski Artemije, zvorničko-tuzlanski Vasilije, mileševski Filaret, zapadnoevropski Konstantin (na stand by i kanadski Georgije) – koji se protive duhu ekumenizma, duhu koji obdržava i vazalnu politiku u demokratskim kolonijama, bivaju penzionisani?! Nema episkopa u penziji.

Ako se u pravilnom sudsko-crkvenom postupku ne dokaže krivica, episkop ne može biti uklonjen s eparhije. Tačka. Tajnovita uklanjanja kojima smo svjedoci (jesmo li?), imaju inkvizitorski potpis.

Ako su krivi, episkopi neka leže u zatvoru. A oni, gle, ne robijaju, nego su u penziji. I to listom episkopi koji kazuju da su budale s očima slijepe, koje vide a zaludu vide.

(Foto: Grob Cara Dušana, Prizren)