Krenulo je, opet

Piše: Emilo Labudović

Blago junsko veče, ispunjeno opojnim mirisom lipa, obzorja oivičenog zlatom zalazećeg sunca, oglasilo se brujanjem zvona sa Hrama Hristovog vaskresenja. U njihovom teškom, metalnom taktu tukla su i hiljade i hiljade srca ljudi koji su se okupljali u porti i na obližnjem bulevaru. Nad njima se, nošena rukama i talasana blagim vjetrićem, razastirala „trobojka“, adresirana vrlo precizno i krupno: Kuči. A onda je, uz već toliko puta čuvene uzvike: „Ne damo svetinje“, masa krenula podgoričkim bulevarom i ulicama. Litija, ta vanredna kombinacija vjerujućeg i pobunjenog naroda, vratila se mjestu rođenja.

Kolona, širine bulevara, povremeno se izlivala i na trotoare, zastajala i gužvala se na skretanjima, išla je ukorak, kao dobro uvježbana vojna formacija. Iskreno rečeno, onog NKT rastojanja, propisanog i obavezujućeg, bilo je taman koliko i onomad na proslavi Dana nezavisnosti ili preksinoć u onoj diskoteci, a neko zlopamtilo i zakeralo bi moglo da prigoviri kako linija razdvajanja između „klastera po 200″ nije bila baš najuočljivija.

Sve u svemu, dušu dalo za „klaster“ onoga sa nadimkom od 500 evra. Ali, oni u koloni jedva da su obraćali pažnju na to. Sve osvjedočeni ludak do ludaka, čak su i zbijali šale na račun toga („mi smo FRI, slobodno priđi mi“). To se, međutim, uopšte nije ticalo djevojčice (možda, tek „uhvatila“ šestu), koja je svojom ručicom zaklanjala lelujav plamen svijeće i gunđala kad bi mu se neko iz kolone primakao suviše blizu.

A oni koji su htjeli da vide, mogli su da pod još blijedožućkastom gradskom rasvjetom uoče nasmijana i vedra lica. Lica sa kojih su, kao sa ikona, sijale oči pune blaženog spokoja, nesputane slobode i bezgranične vjere. Lica koja ne mrze. Lica koja imaju i onaj drugi obraz, spreman da ga poture onima koji „ne znaju šta čine“.

Ali, i lica puna riješenosti da ne odustanu i da istraju. Uprkos NKT i onom sa nadimkom. Ozbiljna lica željna samopoštovanja. Lica čiji su pogledi, jasni i vedri kao junsko nebo, okrenuti naprijed, ka budućnosti u kojoj nikad više i ni pred kime neće morati da ga sklanjaju. Sa lica ludaka iz kolone, uključujući i djevojčicu sa svijećom, sijala je SLOBODA, jer o njoj je riječ. Ne samo o Slobodi vjeroispivijesti već o slobodi u njenom punom značenju.

I kao u bajci o Baš čeliku, vidjelo se kako sa duša i srca hodajućeg naroda, pa i djevojčice sa svega šest, pucaju i spadaju okovi straha, sužanjstva, trpljenja, ponižavanja, samodestrukcije i pomirenosti. Kao sa otvorene knjige, sa lica se čitala poruka: ovdje smo i ne ignorišite nas! I ne otimajte nam ono bez čega nas nema, ono što nas je porodilo, obožilo i učinilo narodom dostojnim poštovanja.

Dakle, na ulice Podgorice i gradova širom Crne Gore opet se vratila sloboda. I neće otići dok sloboda, ona puna i sveopšta, opet ne dobije pravo građanstva. Dok ne bude sveprisutna i sveobuhvatna, bez NKT rastojanja i bez nadzora onog sa nadimkom. Dobrodošla!

Pročitajte još:

(VIDEO) Sveštenstvo ispred CB Podgorica: Podrška utamničenoj braći; služi se moleban