Kritika jedne TV emisije

Piše: Nikola P. Zekić

Danas na televiziji Crne nam Gore, našem javnom servisu, bijaše jedna emisija o privatnom životu Crnogorki kroz istoriju. Najcrnjim bojama, u njoj je prikazan život naših čukunbaba, koje su svašta trpjele od svojih muževa i ostalih muškaraca. Unekoliko, takav prikaz je opravdan, i istorijski tačan, mada moram da ukažem na izrazitu pristrasnost i neizbalansiranost tretmana rečenog predmeta u ovoj emisiji. Naime, kao jedna od ilustracija gotovo robovlasničkog odnosa ondašnjih muškaraca prema ženama, navodi se brakorazvodna parnica između izvjesnog Save i Mare iz okoline Cetinja, a koja se, ako se dobro sjećam, vodila 1890tih godina.

U tome odlomku jasno se izlaže kako je sve Sava Maru zlostavljao, tj. da ju je udarao kosijerom i toljagama, nogama i rukama. Ne navodi se, međutim, šta je sud po tom pitanju odlučio, te da li je, i ako jeste, na koji način, Sava kažnjen za takvo svoje ponašanje. Uprkos činjenici da se navode kratki citati iz razno-raznih putopisa, prevashodno stranih, ne navode se, naravno, ni stihovi Tanasija Vućića, guslara iz okoline Šavnika, u kojima se, između ostalog, kaže:
„Lako ti je pjanu zapjevati,
A budali ženu udariti…“
Ne navode se, takođe, ni stihovi iz Gorskog vijenca:
„U njih nema nikakva vjenčanja,
no pogodbu nekakvu učine
ka da kravu napoli predaju.
Oni žene u čeljad ne broje,
no ih drže ka prodano roblje.
Oni kažu: Žena je čovjeku
slatko voće al’ pečeno jagnje.
Dok je takva, neka je u kuću;
nije l’ takva, sa njom na ulicu!“
kao ni cijela epizoda sa Ružom Kasanovom koja, iako u okvirima patrijarhalnim, i to izrazito patrijarhalnim, implicira da su i u ono doba muškarci vodili računa o ženinoj sreći, mada možda ne na isti način kao danas, jer, iako je Ruža Kasanova možda fiktivan, izmišljen lik, ona je svakako bazirana na mnogim sličnim Ružama iz stvarnog života, o kojima je Njegoš slušao, ili ih lično poznavao.
(Kuku onoj duši zadovijek
te je Ruži narok izgubila,
te je dala Ružu za Kasana,
zatvorila vilu u tavnicu,
jer je Kasan bruka nevaljala.
I čujte me dobro, Crnogorci:
trag po tragu meni poginuo,
da je bješe Srbin ugrabio
ako hoćah glave obratiti,
ta nevolja kako me boljela!
Ema kad čuh e ode u Turke,
već kud kamo ne bi razmicanja,
no za njima u potoč pođosmo.
Na Simunji stigosmo svatove,
te ubismo obadva Alića,
a kroz Turke nesrećnu nevjestu.“)

Ukratko, smatram da bi se boljom izbalansiranošću emisije dobilo, kako na kvalitetu emisije same, tako i na objektivnosti, naučnoj, ljudskoj i svakoj drugoj, u prikazivanju ove izuzetno osjetljive, i izuzetno značajne teme. Jedino opravdanje za ovakvu neizbalansiranost vidim u formatu same emisije, tj. u dužini trajanja iste, ali, s druge strane, to nije opravdanje, već dodatna kritika. Jer, kad su, tj. ako su autori emisije shvatili da sav materijal, koga zasigurno ima još mnogo, neće moći da predstave u okviru jedne emisije, oni su svakako trebali da od iste naprave serijal. Time bi se otvorila mogućnost za dovođenje još više stručnih i relevantnih sagovornika, za predstavljanje i navođenje još više citata, i sl. To je, zapravo, u neku ruku, bila njihova dužnost, i dužnost javnog servisa, koji treba da radi za, i u korist svih građana.