Kritika kritičkog uma

Piše: mr Goran Bjelanović

„Staro, staro mi dajte, ono što sada miriše na suv bosiljak i što tako slatko pada i greje, greje srce“! Ovaj poetiziovani žal za „staro“ velemajstora pripovijedanja Bore Stankovića predstavlja jednu tako jednostavnu, a slojevitu filosofsku misao da joj treba pristupiti oprezno ali sa potpuno otvorenim analitičnim umom.

Zaista, lišiti savremenog čovjeka svih razloga za nastavljanje, produžavanje i preuzimanje, tekovina prošlosti odnosno, uljuljkati ga u uvjerenju da minulim vremenima ne treba priznati nijednu vrijednost dostojnu trajanja, znači osuditi ga da bude predmet tragičnog uz sasvim izvjesnu mogućnost da postane i arhitekta najdublje zalutale i oboljele društvene zajednice.

Ovakvo stanje stvari pronaći će sasvim odgovarajuće mjesto u stihovima najvećeg živog srpskog pjesnika – Ranka Radovića:
„Da Tvoje ime ne liječi – Uskaču u grijeh iz riječi, A mene samo Tvoj glas spasava – A glas dolazi iz zaborava“. Uistinu, prošlost je jedini „zaborav“, a Ime Gospodnje jedini lijek za pjesnika ali i društvo koje se neprestano urušava u novotarije koje vrište od kiča i nadmene gordosti sveopšte
praznine kolektivnog Duha.

Ništa starije od vjere. Od prvih logorskih vatri, magijskih rituala šamana i druida do monoteističkih religija koje su i postojanju prirode i čovjeka i Boga dale potpuni smisao i značenje čovjek je uporno vjerovao. I upravo je ta vjera bila spiritus movens njegovog intelektualnog, duhovnog i sveukopnog razvoja, tvoreći od njega superiorno biće na Zemlji, dajući mu povlašteno mjesto kakvo i pripada onome koji je građen prema liku Božijem.

S toga je sasvim prirodno što su nedavni tektonski potresi na političkoj sceni Crne Gore pored ostalog pokrenuli i pitanje ponovnog uvođenja vjernauke kao obaveznog predmeta izučavanja u prosvjetno obrazovnom sistemu naše države.

Višedecenijsko odricanje prošlosti ne samo da je potisnulo vrijednosti usljed kojih je Crna Gora vjekovima posmatrana kao antejska država najviših moralnih vrijednosti, a Lovćen – Olimp na Balkanu, već je dovela i do identitetske krize, bezumnih podjela, „ratnih rovova“ gdje ih nikada i
nikako nije smjelo biti.

Kad je to tako ( a jeste) onda nije nikakvo čudo što su i mišljenja i stavovi oko eventualnog vraćanja vjeronauke u školski – obrazovni sistem toliko različiti i dijametralno suprotni. Na početku bih, ne bez razloga, izdvojio mišljenje profesorice Božene Jelušić, najozbiljnijeg kandidata za mjesto Ministra prosvjete u političkoj Vladi Crne Gore da je došlo do realizacije ovog koncepta. Riječ je dakle o mišljenju koje ima težinu jer ga je objelodanio ozbiljan
autoritet.

„Mi u školama njegujemo kritički um, a vjera je intimna stvar svakog pojedinca“ izjasnila se ovim povodom profesorica Jelušić.

Da ovaj prosvjetiteljski, dositejevski stav, profesorice Jelušić nikako nije za osudu svjedoči i studija nepreolazne vrijednosti Sv. Nikolaja Velimirovića „Njegoševa religija“ u kojoj pored ostalog kaže „Dobro je što imamo Dositeja kao što imamo Njegoša. Dositej nam je prvi sugerisao tako potrebnu vjeru u čovjeka, vjeru u neograničenu sposobnost čovjekovog usavršavanja i oblagorođenja čovječijeg srca“.

Profesorica Jelušić je doduše s akademskom mirnoćom previdjela da se psihološka struktura ljudskog bića pored školske podjele na: id, ego i alter ego, može posmatrati i kao slojevito jedinstvo: uma, razuma i duše.

Kako u formiranju mlade ličnosti učestvuju: porodica, obrazovno – prosvjetne ustanove i šira društvena zajednica, a markacione linije između toga ko je zadužen za razvijanje uma, ko razuma, a ko li opet duše nije jednostavno povući, postavlja se logičko pitanje ako u mladom naraštaju metodom razvitka „kritičkog uma“, razvijemo um i razum, hoće li zapostavljanje duše ostaviti trajne posljedice na tako vaspitavanu i obrazovanu ličnost.

Ovo tim prije što je još veličanstveni Njegoš u svojem opusu ostavio u nasljeđe saznanje o tome kako je čitava naša planeta jedna velika arena u kojoj se vodi bespoštedni rat svih protiv svakoga“ – Sve priroda snabdjeva oružjem protiv neke neobuzdne sile… oštro osje zaštićuje klasje, trnje ružu ne da očupati“… pjeva On. Priroda je prepuna „ Oštrih kandži, rogovlja, sve pripravno, sve voljno da se upusti u veliki, bespoštedni i krvavi rat. Pri tom i što je najpogubnije nebo ne zna za miljenike. Pred prirodom, jednako kao i pred njenim Tvorcem sva su bića jednaka.

Da je čovjek povlašćen zar bi Vladika Rade ikad zapjevao:“Zemljo naša mati miliona sina jednog ne mož vjenčat srećom“.

U knjizi Sv. Nikolaja Velimirovića „Njegoševa religija“, naš sveti otac primjećuje da Priroda kao najbolja moguća mati svako biće oprema oružjem, a onda ih maćehinskim cinizmom gura u Veliku Arenu u kojoj svakodnevno umiru i isto tako se rađaju mirijade (milijarde) stvorenja. Čovjek nije vlasnik ni polovine svojega života, a možda čak ni jednog svojega atoma i očajnički mu treba oružje za bitku koja neizostavno prati svakoga ko je čelom majčicu zemlju dotakao.

„Anđelu što Zlat čuva – Amen:

Ti znaš gdje ženi rastu krila; U njih se tuga
– zaljubila – Dami smo šuma njihov plamen „

Stihovi Ranka Radovića potvrđuju da nije samo Priroda svjesna arene u koju šalje svoja čeda, već i žena čija krila rastu u njenoj utrobi kroz blagosloveni plod koji još nije pustio prvi plač , a već se u ta najvoljenija „krila“ zaljubila tuga usljed saznanja o surovosti svijeta i borbi koja još nerođenom čedu predstoji.

Čovjeku je dakle „oružje“ neophodno. Teško da to može biti „kritički um“. On je tu da sazna, zaključi. Razvije naučna dostignuća, sa umjetnošću ima malo dodirnih tačaka. Umjetnost je ipak gotovo isključivo pitanje duše. Najjače ljudsko oružje je dakle, istovremeno i ono najstarije – vjera.

Da li bi braća Rajt, kojim a su se najvjerovatnije smijali svi njihovi savremenici, ikada poletjela da nijesu vjerovali da je let bez krila sasvim moguće ostvariti. I ako ovdje nije riječ o izvornom, teološkom tumačenju vjere, ne može se smatrati slučajem to što su najveći umovi čovječanstva.

Tesla, Ajnštajn, Njutn, Gete… istovremeno bili poznati i po svojoj najdubljoj religioznosti. Svu manjkavost oružja kritičkog uma je pandemija kovida 19 manifestovala
do perfekcije. Leže pod slojevima prašine prijeteći vrhovi Sarmata, krila Fantoma 18 prekriva paučina, a milijarde ljudi na zemlji suočeni sa tragičnim posljedicama nano čestice sastavljene od malo bjelančevina i još po malo od nečega i ničega, u najbogobojažljivijem strahu i nadi šapuću – „Bože pomozi“ Čovjek je krho biće i kratkotrajno na zemlji! Tek jedan treptaj u vremenu. Zato je vjera oružje u kojem je esencija i sveukupnog morala i smisla postojanja. Da Hrist svojim vaskrsnućem nije pružio nadu čovječanstvu da postoji i onaj vječni, bezvremeni život i moral i nauka i umjetnost i samo postojanje bilo bi obezličeno i uzaludno.

Izjavu crnogorske rediteljke Ane Vukotić:
„Molebani, litije, procesije, srednjovekovna poetika i pravoslavna mobilizacija, pojave su koje građansku Crnu Goru, suštinski ne treba da dotiču“, kao i njeno išćuđavanje „Kako je moguće da neko u XXI vijeku vjeruje da Bog postoji. – ne treba tumačiti. Ostaje za čuđenje samo to da na akademiji nije čula za Puškinovu maksimu“ Sve ono čime se bavila dosadašnja svjetska književnost (a time i umjetnost uopšte) svodi se na varijacije četiri pojma: ljubav, smrt, čovjek i Bog. Izuzmemo li Tvorca iz ove podjele jasno je da su i ostala tri pojma sasvim obesmišljena, pa ostaje pitanje kako koleginica planira da se bavi svojim poslom?!

Na kraju, treba li uvesti vjeronauku u obavezni školski program – treba. Ali zbog ozbiljnosti teme i velike odgovornosti isključivo kao osmišljen, čak višedecenijski proces koji bi podrazumijevao otvaranje katedre za profesore vjeronauke na teološkom fakultetu, preciznu definiciju gradiva po razredima i sve ono što podrazumijeva metodologija obrazovanja.

Svaki drugi pristup bio bi poguban i kontraproduktivan.
Do tada ostaje da razmislimo o mom izboru stihova iz pjesme Ranka Radovića

„Hristanište“

Od zlobe što nas niz grlo nosi
Na strašnoj Golgoti zaplako si –
Da onaj ko te suzom ište –
Prepozna svoje hristanište

Ti blago Oko, Ti strašni sude
I kad nijesi, neka Te bude
Kad svi prevare sjenka da si
Ti me utješi i Ti spasi
………………………………..
Kruži planetom anatema
Da te u Svjetlosti živih nema
I tonu bezbožja – u ludilo
A šta … kada te bude bilo