Krivda za Radovana

Piše: Marko Kovačević

Krivica Radovana Karadžića pred sudom u Hagu je ideologizovana. Sud nisu zanimali dokazi, njihovo postojanje ili nepostojanje, zanimalo ga je samo da održi na površini naknadne kostrukcije, napravljene posle rata u Bosni i Hercegovini, koje treba da posluže kao politički argument protiv srpskog naroda i njegovih državotvornih stremljenja. Inače u ovom procesu važila je prezumpcija krivice i teret dokazivanja da je drugačije bio je na Radovanu i njegovom advokatskom timu. Svjedočenja srpskih vojnika i civila nisu vrednovana jednako kao svjedočenja vojnika drugih strana u ratu i međunarodnih misija. Tako je bilo i sa dokazima odbrane bez obzira na njihovu pravnu snagu.

Sama statistika presuda Haškog tribunala i godine zatvora koje su Srbi dobili u odnosu na druge strane u ratovima devedesetih jasno pokazuje da je ovaj sud politički i da načelo pravednosti i poštenja nije nešto čime su se tamo rukovodili. Premda su u ratu u Bosni i Hercegovini učestvovale tri strane, premda je svaka od strana proživjela isto – deportacije, stradanja civila i vojnih zarobljenika i sve ono što je rat pratilo, sud u Hagu samo je srpsku stranu u tom ratu sankcionisao u rasponu od prostog vojnika do njenog političkog i vojnog vrha. Sve ostale osuđujuće presude, koje su izrečene predstavnicima druge dvije strane u tome ratu, bile su incidenti, i poslužile su samo kao zrna soli kojima se treba posoliti glavno jelo koje je tribunal pripremio po nalogu onih velikih sila čiji je to interes. Sa viljuškama i noževima, posle svega, moći će da kidišu na srpski narod, Srbiju i Srpsku (Crna Gora je davno stradala), bez ikakve odgovornosti svi koji to žele. To je cilj nametanja ideologizovane krivice. Presuda Radovanu Karadžiću nije sudski proces koji je okončan i proizvodi pravne posledice, već novouspostavljeni politički argument, karta koja se daje u ruke srpskim neprijateljima, dozvola za svaki zločin nad Srbima u budućnosti. Opravdanje. Pitanje stradanja ijednog civila ovim procesom nije ni okrznuto, niti je to tema do koje u ovim uslovima ikada možemo stići osim na propagandnom nivou. Radovanova krivica jeste nešto na šta nijedan Srbin ne treba da pristane. Radovan ne može biti kriv što je srpski narod devedesete godine prošlog vijeka dočekao prolazeći, između ostalog i kroz iskustvo Jasenovca, i što je prepoznajući da se budi duh NDHazije u Bosni bio spreman da se brani.

Presuda Radovanu jeste politička poruka da srpski narod nikada više ne bi smio sebi da dozvoli drskost da ustane u sopstvenu odbranu. Ona je amnestija za NDH i “hrvatsko cvijeće“. Isti oni koji su na Srbe krenuli 1914. i 1941. godine krenuli su i tih devedesetih. I imali smo građanski rat na vjerskoj i nacionalnoj osnovi, koji je kao temelj imao postojanje baštinika NDH koji su i ovoga puta htjeli da zabrane jednom narodu pravo na postojanje.

Kako se ova presuda Karadžiću i ideologizacija njegove krivice manifestuje u npr. javnom životu Crne Gore, lako je objasniti kroz par primjera. Protesti koji se dešavaju neko vrijeme u Podgorici nazivaju se “građanskim“. Njihov građanski karakter ne narušavaju ni proisilovac Demir Hodžić, prijatelj Nasera Orića Mirsad Kurgaš koji javno objavljuje slike sa njim po društvenim mrežama, Dritan Abazović koji večera sa Hašimom Tačijem, Džemal Perović koji na Rumiji iskazuje sa klikom velikoalbanske pretenzije na Crnu Goru…

Narušio bi ga neko ko ima sliku sa Radovanom Karadžićem ili voli njegovu poeziju. Pritom ne treba zaboraviti da je Radovan iz Crne Gore za razliku od Orića i Tačija. Ali one koji se slikavaju i večeraju sa njima na televiziji niko neće pitati zašto su bliski sa tim zločincima ili zašto propagiraju njihove ideje. Ali su zato mene, koji nikada u životu nisam vidio uživo ni Radovana Karadžića ni Ratka Mladića, znali da pitaju u emisijama, koje to uopšte nisu imale za temu, kako npr. možemo da zovemo na saradnju “građansku opoziciju“ a da pritom veličamo “ratne zločince“. U momentu kada čak ni ovi montirani procesi u Hagu nisu bili završeni. A pod veličanjem “ratnih zločinaca“ podrazumjevalo se to što vidimo kako i na koji način se u tribunalu sudi i što smo to javno iznijeli, kao što i ja to iznosim sada. Uvijek se sjetim jedne Šukovićeve “’Žive istine“ u kojoj mu je sagovornik bio Ejup Ganić. Tako su fino bugarili protiv Srba na najnižem nivou, jedan drugom se smješkali, dopunjavali se, postajali tokom čitave emisije kao nokat i meso… A onda je Ejup Ganić, inače porijeklom iz Bijelog Polja, rekao u oči i sa osmjehom Šukoviću, kako je on uvijek Bijelo Polje i čitav taj kraj smatrao “zavičajnim dijelom Bosne“. Velji branilac Crne Gore i okoreli patriota nije uspio čak ni da proguta knedlu. Uspio je da se nasmije. A taj je osmjeh govorio da su neprijatelji samo Srbi i da Crnu Goru treba braniti samo od njih. Da je Karadžić rekao da smatra Nikšić, Šavnik i Petnjicu zavičajnim djelom Republike Srpske reakcija Šukovića i sličnih bila bi ukrašena i izlaženjem pjene na ustima. I tako Kurgaš će sa osmjehom da nas podučava demokratiji, Džemal da nas vodi na protestima kao što je vodio omladinu sa velikoalbanskim zastavama na Rumiju, Demir da sastavlja ultimatume opoziciji i da nas uči kako treba da se obraćamo Milu, Dritan da bude moderni i progresivni političar a da istovremeno nesmetano podržavaju zločince i ubice. U te svrhe je Radovan Karadžić u Hagu oglašen krivim i osuđen na doživotnu robiju. Da se njima ne bi smjelo reći ovo. Da bi se sakrila istina i da niko ko misli svojom glavom ne bi slučajno rekao – niste u pravu. I mnogi podležu toj propagandi. Sami Srbi pozivaju na ćutnju prema ovim pojavama, zbog nekog navodno višeg cilja i sami sebe guše i ućutkuju.

Pitanje istine, pravne, moralne i metafizičke krivice je van dnevnog reda. Na dnevnom redu je samo, već trideset godina, pitanje političke krivice, a na njega odgovor daju zapadne velike sile u skladu sa svojim interesima. Imali smo prilike da vidimo koji su to interesi. To je krivica koju treba izbjeći i na koju ne smijemo pristati. Jer ona nas ne vodi istini niti je put ka spoznaji sopstvene pravne, moralne i metafizičke krivice. Ta spoznaja je ipak stvar samog pojedinca. Put u tu spoznaju ovakvim nepravednim suđenjima nam se, svakom ponaosob, zaprečuje, da bi se, svaki od nas ponaosob, mogao proglasiti zločincem manjeg ili većeg inteziteta i da bi tako svako nasilje, nad svakim od nas bilo dozvoljeno, često čak i poželjno. Kod drugih strana razmišljanja o sopstvenoj krivici nemamo i oni su od istine i pravde dalje nego mi. Najvažnije je da mi izdržimo da bi i drugi imali šansu da nekada spoznaju istinu. Jedino nas ona može sve zajedno osloboditi.

Izvor: blog autora