Kuda plovi ovaj brod?

Piše: Emilo Labudović

Prođe još jedan praznik u kojem se praznovalo i tako i ovako i svakako, a uglavnom svako u svom ćošku i svako o svom trošku. Naravno, ako ne računamo one koji su za 20 evra po glavi jurili ulicama uz zaglušujuće sirene i diskretnu pratnju policije.

Bilo je zastava, bilo je svečanih otvaranja sokaka, kamena temeljaca (bez temelja), lopata betona simbolike radi, obnovljenih spomenika, obnovljenih obećanja i zaklinjanja „da s njegovog puta ne skrenemo“! A iznad svega bilo je zapaljive retorike i raspaljenog požara (nepoznatog uzroka!?) povrh Kotora, bilo je tužakanja i upiranja prstom što u koronu, što u Beograd (koji je, uzgred rečeno, kriv za sve pa i za koronu), u SPC naročito, zbog čega je premijer otputovao ne u Kolašin već pravo u Brisel, da ih tamo „kaže“.

Podijeljene su „zaslužene“ nagrade i priznanja „zaslužnima“, aplaudiralo se borcima, prošlim i sadašnjim domobraniteljima, polagali vijenci, pjevalo i prangijalo, vatrometalo i – avetalo do besmisla.

A sve u ime „nastavka demokratizacije, proevropskog puta i odbrane tekovina“! I jačanja multietničnosti, međuvjerske tolerancije i – zajedništva. A sve što se iz tog „zajedništva“, kao nus pojava, izraz revolta, otpora i potrebe samoidentifikacije javljalo i manifestovalo (od autolitija do „trobojki“) žigosano je kao direktan atak na državu i njenu nezavisnost.

Prazničnu atmosferu nijesu mogle da pokvare ni zastrašujuće brojke novog korona talasa. Ni to što testovi putuju u Njemačku, što kasne i po desetak dana (dok se epidemija širi geometrijskom progresijom) nije stišavalo entuzijazam NKT.

Važno je samo da je u Srbiji situacija gora, da imaju više oboljelih, više preminulih. I da su građani Srbije, za razliku od prezadovoljnih građana Crne Gore – nezadovoljni. I da su, za razliku od građana Crne Gore koji su ustali protiv države, ustali protiv vlasti i Vučića.

Dokle ta potreba za satanizacijom Srba i Srbije ide u ponore laži i beščašća najupečatljivije govori video – spot kojim se, na engleskom jeziku, promoviše Sveti Stefan. U tom spotu, ovaj biser crnogorskog turizma se predstavlja kao utvrda kojom su se slavni Paštrovići štitili od gusara i – Srba.

Ta atmosfera koja se uporno stvara, medijski svakodnevno hrani i promoviše, već daje rezultate. Tek stasala djevojka, super student – postdiplomac podgoričkog Fakulteta političkih nauka u nedavnoj Fejsbuk polemici oko zločina u Srebrenici krajnje je „stručno“ elaborirala razliku između tog stratišta i Jasenovca.

Po mišljenju tog reprezentativnog izdanka škole Srđe Darmanovića i družine, u Srebrenici se desio „dokazani“ genocid dok je Jasenovac „sumnjiv“ jer je dosta dokumenata uništeno!? Ako se ovom „visokointelektualnom ludilu“ dodaju rezultati jedne nedavne anketa po kojoj, navodno, najveći broj mladih ispitanika smatra da su Srbi jedini krivci za raspad SFRJ i jedini počinioci zločina u ratovima devedesetih, onda je društvena klima u kojoj stasava naš podmladak na ivici stanja u onoj instituciji u Dobroti.

Ili, kako kaže jedan čuveni aforizam „ko u ovoj situaciji ne poludi, taj nije normalan!!! Stoga, onda, ne treba da čudi kad više od polovine tako obeznanjene, dezinformisane i dezorjentisane omladine izjavi da ne bi branili svoju državu!!!

Ali, praznik je pa ne valja kvariti „veselje“. I entuzijazam koji samo što nas nije uveo u EU. Ne valja pominjati ona prošla obećanja, one već zatravljene „temeljce“, onu fabriku čokolade, autoput… da se uzalud ne ponavljamo. Ne valja kuditi „slavnu tradiciju“, koja se uglavnom čuva u muzejima (pod uslovom da nijesu pokradeni), u vatrenim govorima predsjednika, premijera i ministara mu, pa ni onu pomorsku oko koje se prije neki dan u Skupštini umalo nije tuklo veslima.

Nije praznički reći da je Crna Gora vazda imala pomorce ali ne i pomorstvo, da se plovilo uglavnom na bokeljskim i mletačkim jedrenjacima a da su „Jugookeanija“ i „Prekookeanska plovidba“ nad kojima su se lile krokodilske suze bile – jugoslovenske kompanije. Nije prikladno govoriti o tome kako se današnjim restlom te „tradicije“ uglavnom prevoze droga i švercovane cigarete. Praznik je, pobogu, jedan od najsvjetlijih u svijetloj tradiciji svijetle Crne Gore, koji današnja, „nova“, Milova, Duškova, Rankova, Srđanova, Mikova… Crna Gora ničim zasluženo prisvaja i „baštini“. I osvjetljava hladnim sjajem vatrometa i reflektora.

Ali, koliko god je praznik, oni koji još nijesu stigli do Dobrote (neka mi oproste oni pravi nevoljnici) morali bi da zastanu, stave prst na čelo i zapitaju se: kud plovi ovaj brod? I može li se s ovim kormilarom i ovom posadom do obećane luke? Ili je sav naš „evropski kurs“ parodija čuvenog Šojićevog „reformskog kursa“! Mora se jasno napraviti razlika između kapetana poput Ivanovića, Želalića, Zmajevića, Lukovića i drugih, i sadašnjih „pomoraca“ sa jeftino kupljenim diplomama i tromjesečnim kursevima.

Moraju se, dok još nijesmo svi dospjeli u ludnicu, otvoriti četvoro očiju i vidjeti da je sa ovima koji danas krmane briselska „luka“ – iza devet mora. I da je ona u Dobroti bliža opcija. Da smo na ivici da se opet ščepamo za vratove i otvorimo još nezarasle rane prethodnih „ludovanja“.

Da je vrijeme ne samo da se mijenjaju kormilari već da se restaurira čitav brod. Dok još nije počeo da tone jer je bušan sa svih strana. A kad počne da tone, ambis neće vršiti trijažu ni po partijskom, ni nacionalnom, ni vjerskom ni po bilo kojem drugom obrascu. Dno nas čeka sve, bez razlike.