Kursk, ili kada će prestati ruski Avnojizam?

Piše: Otac Darko Ristov Đogo

Neko je ovih dana šaljivo napisao: „mole se građani da zapamte ove vrućine, kako sljedeće godine ne bi bile nezapamćene“

Nakon poslovične iznenađenosti naših putara snijegom u januaru, i ljeto je dobilo svoje „čudo“ – vrućine! No ima i tragičnih iznenađenosti, poput onih ruskog vojnog vrha ali i ruske javnosti ukrajinskim prodorom u Kursku oblast. „Napali su Rusiju!“ „Iznenađujuće premještanje fronta na teritoriju Ruske Federacije“ i slični naslovi pokazuju tragični nivo idejne uspavanosti ne samo kod rukovodstva već i kod „običnog čovjeka“. Cinik bi rekao da su ukrajinski i NATO generali više osvijestili odluke o prisajedinjenju nekadašnjih oblasti Ukrajine Rusiji nego što je to učinila ruska javnost. Jer, već dvije i po godine traje rat koji se u ruskoj javnosti često posmatra kao nastavak Velikog otadžbinskog rata. Zamislite: Paulus kod Staljingrada tuče se svom silom, a kod Kurska ruski generali stavili regrute na linije i nadaju se da će do kraja rata Fon Manštajn da čeka rasplet na jugu. Nezamislivo, zar ne?

No ovo nije tekst o vojničkim i drugim aspektima kurskog iznenađenja (za to autor nema nikakve ambicije ni sposobnosti). Ovo je spis o stanju svijesti koje je dovelo do masovne iluzije o tome da je Rusije tek sada napadnuta, iako se Ukrajina svojski trudila da Rusiji od 2014. naovamo nacrta kraj „bratske ljubavi“. U ovom spisu nazvaćemo to stanje svijesti „avnojevskom paradigmom“, iako su same odluke AVNOJ-a, ZAVNOBiHa i sličnih ad hoc „vijeća“ u istorijskom smislu došle poslije formiranja SSSR-a i sovjetskih republika. U istoriografiji je odavno ustanovljeno da je političko-ideološki rezon jugoslovenskih komunista bio direktna implementacija sovjetskog modela u jugoslovenskim uslovima. „Avnojevstvo“ je u tom smislu samo naše ime za jedan zajednički (post)sovjetski i (post)jugoslovenski fenomen.

Socijalističko-republička paradigma

Ideološke osnove na kojima su se pravile nove „socijalističke republike“ plagijatorska su kopija sovjetske ideologije tog vremena.

Nakon ideoloških lutanja rane sovjetske političke teorije i prakse kada je u pitanju rješavanje „nacioalnih pitanja“ u SSSR-u ustalila se „socijalističko-republička“ paradigma. Sa jedne strane, svim jezičkim i narodnim identitetima, dijalekatskim i mentalitetskim osobenostima podaren je neki oblik autonomije i afirmacije, kako bi se na taj način razbila „velikoruska hegemonija“. Ne treba zaboraviti da je imperijalni status SSSR-a zamagljivao činjenicu da je po srijedi bio savez republika, oblik federalne države koja se sastoji od manjih država. Dakako, zamisao je bila takva da se „socijalističkim“ nacionalizmima podari toliko daha koliko da se bore protiv „ruske hegemonije“ ali nikada toliko koliko Moskva ne bi bila u stanju da kontroliše. Otuda su „socijalističke republike“ od samih početaka bile dvosmisleni poduhvati: trebalo je da razbiju osjećaj sveruskog Otečestva ali da izgrade osećaj sovjetske Rodine. Sa jedne strane granice među republikama trebalo je da budu „unutrašnje“ a za represivni aparat nepostojeće, pa ipak snažno se radilo da se one pounutrašnje i da se s vremenom ljudi u Kursku naviknu na to da pripadaju RSFSR a oni u Harkovu – USSR. Onaj preko (tada još relativno „apstraktne“) „granice“ nekako je ostajao i „naš“ i „drugi“.

Ta kvantna politička situacija u kojoj „niko nije znao ko je koje nacionalnosti“ i „niko nije znao gdje je čija republika“ odjednom se kristalizovala kao „svetinja“ novih granica, uspostavljenih raspadom SSSR-a i SFRJ. Do tada „virtuelna granica“ postala je aksiom geopolitičke fragmentacije srpskih i ruskih zemalja. No novi gospodari arhitekture srpskog i ruskog prostora nisu računali samo na brutalnu, vojnu i političku moć. Računali su na žilavost avnojevske magle kod onih Rusa i Srba čije su kulturne i jezičke koordinate pobrisane i nejasne, pa su se i one uspostavljale na osnovu pasoškog identiteta i nove „državne“ granice. Jeste, većina Rusa zna da je Kijev „majka ruskih gradova“ ili da je Gogolj rođen na Poltavi, ali ista ta većina bi vam i danas rekla da se Kijev i Poltava nalaze u „drugoj državi“.

Kada god se povede polemika o nacionalnosti Nikole Tesle, ne postoji Srbin koji neće sa pravom konstatovati nepobitnu činjenicu da je po srijedi sveštenički sin, Srbin iz Dalmacije, ali mnogo teže je za one koji nisu pronašli naizmjeničnu struju da razbiju avnojevsku paradigmu „dođoša“. Stranica „Tumane – srpski Ostrog“ ima hiljade lajkova – iako je manastir Ostrog srpski i svepravoslavni manastir na tromeđi Bjelopavlića, Hercegovine i stare Crne Gore. Šta će Srbima drugi „srpski Ostrog“ ako je već Ostrog – srpski? Šta da se radi kada zvanična turistička agencija beogradsko-karlovačke eparhije SPC i dalje (na dan zaključivanja ovog teksta 19. 8. 2024) reklamira obilazak Ostroga, Podmaina i Cetinja u rubrici „hodočašća u inostranstvu?“ Čijem inostranstvu? Avnojevstvo ne samo da nije prestalo da djeluje nakon kraha SSSR-a i SFRJ već se i danas – što po inerciji, što po geopolitičkim nalozima spolja – aktivno propagira i oblikuje svijest masa kod Rusa i Srba.

Avnojevstvo je kod drugih poslužilo samo kao polazna tačka, ideološka osnova za državno-nacionalni projekat od koje se polazi, ali ne i kao konačno stanje stvari. Iako se kunu u „granice BiH“, u Sarajevu ipak Novi Pazar i Plav doživljavaju kao dio svoje otadžbine. Maštanje o Crnoj Gori do Neretve nije iščililo iz onih koji samo „poštuju Crnu Goru u njenom istorijskim granicama“ (iako ti isti često ignorišu činjenicu da je Boka kotorska postala dio nove Crne Gore tek 2006. godine, jer se 1918. Boka prisajedinila Srbiji, a do tada nije ulazila u sastav srpske kraljevine od koje je savremena pojava uzela samo ime). O tome kako Hrvatska „poštuje“ avnojevske granice uvjerili smo se odavno.

One su zapravo temeljno pounutrašnjene samo kod naroda i dalje zaluđenih zabludama i nevoljnih da priznaju ćorsokake sopstvene istorije (čuvajući i poštovanje prema onim pojavama i ljudima koji su i u to vrijeme doprinosili nacionalnoj kulturi). A to su Srbi i Rusi. Samo kod nas avnojvski republički identiteti se dozivaju sa nekim ranijim regionalizmima na jedan način koji nam se čini naivnim ali koji se pokazao trajno destruktivnim.

Bosanac, Crnogorac, Srbijanac

Iako su i Bosna i Crna Gora istorijski srpske zemlje – baš kao što je i većina današnje Ukrajine drevna ruska zemlja – Srbi iz Republike Srpske i Crne Gore često će osjetiti avnojevski prizvuk u nazivima „Bosanac“ i „Crnogorac“. Osjetiće momenat udaljavanja od onoga što smatraju svojom svetinjom – od Srbije. Onaj momenat udaljenosti drugoga kod ljudi kojima avnojevstsvo nije sasvim izbrisalo osjećaj bliskosti sa onima „preko garnice“ postaje jasan tek kada se avnojevska distanca vrati nazad, ka nama. „Bosanac“ i „Crnogorac“ su u Srbiji ujedno regionalne oznake, nazivi za onog uopštenog drugog, identifikatori koji najčešće nisu zlomišljeni, ali koji svejedno sadrže jednu vrstu distanciranja koja ne prija Srbinu koji je svjestan da je tanka linija između bogatstva srpskih zavičaja i razruđenosti zajedničkog identiteta. Ono – makar ne mišljeno na zao način – što nas povrjeđuje jeste i distanca i njena uopštenost(jer „Bosanac“ je svako preko Drine, makar i iz Nevesinja, a Crnogorac takođe može biti i Bokelj, vrlo ponosan na istoriju i zavičajni identitet svoga fjorda). Stvar postaje jasna tek kada se na avnojevsku sliku i oznaku odgovori istom takvom oznakom: „Srbijanac“, riječ zabilježena još kod Vuka i upotrijebljena u poeziji Branka Radičevića, tek od kraja XIX v. dobiće onaj (mogući) pežorativni prizvuk austro-ugarske propagande koji je hrvatska štampa zadržala do danas. Pa ipak čovjek za kog ste do juče bili „Boske“ ili „Crnogorac“, vrlo će povrijeđeno odbaciti „Srbijanca“ – „Srbin, bre, kakav Srbijanac!“ Srbin, svakako, ali Srbin je i onaj iz izvan krajeva današnje Republike Srbije.

No ta igra dvostrkosti koju avnojevstvo i dalje latentno igra kod nas u ruskom slučaju još je dublje ukorijenjena u transgeneracijskom zaboravu istorijskih okvira ruskih zemalja. Da, istoričari i književni istoričari znali su da je Rusь započela svoj put na prostoru od Kijeva do Novgoroda, ali sovjetska paradigma „bratskih“ (ali odvojednih) naroda u postsovjetskom periodu još više je narkotično djelovala na mase slovenskog stanovništva. I dok se Ukrajina od početka perestrojke okrenula uobličavanju savremenog ukrajinskog nacionalnog projekta, u Rusiji ni tada ni danas nije se uobličila jasna svijest o istorijskim koordinatama sopstvenog prostora. Zapravo, stari sovjetski sedimenti su više služili kao uspavljujuća sredstva. Vjerovalo se u mnogo šta, po navikama prošlosti ali i iz potrebe oligarhije da ne vidi ono čega u trgovačkim ugovorima o transportu gasa nije bilo.

Tako se mantralo o sposobnosti ruskog jezika da integriše sve oni koji na njemu govore, pa se ispod politikološkog radara provukao fenomen ukrajinskog ruskojezičnog šovinizma. On je postojao od 1992. ali ideologema o „rusofonim Ukrajincima“ kao ljubiteljima Rusije nije ga vidjela jer je rušio njene elementarne postavke. Ukrajina je bila „naša“ kada je trebalo lagati samog sebe da se tamo ništa loše ne može desiti – čak i kada je sve upućivalo na ekstremno rusofobni karakter „nezaležne“, ali ona je uvijek bila dovoljno „tuđa“ i „drugačija“, da izvještaji o Donbasu od 2014. do 2021. ne nađu mjesto u udarnim vijestima u moskovskim medijima. Jer avnojevstsvo još dugo funkcioniše kao postmoderna igra dvosmislenosti i kada se čini da se politička elita odriče komunističko-republičkog nasljeđa: Donbas je bio prostor na kome žive „russkie lюdi“ ali i dalje „Ukrajina“.

Eto, vidjeli smo da čak ni činjenica da su nekadašnje ukrajinske oblasti 21. 2. 2022. zvanično postale djelovima Ruske Federacije još uvijek nije došao do svijesti ljudi u samoj Rusiji. Igra dvosmislenosti koja leži u suštini komunističkog nasljeđa „USSR“ i „RSFSR“ i dalje nije prestala da u Rusiji oblikuje horizont razumijevanja događaja. U Ukrajini – već odavno jeste. Jer prosječan Ukrajinac ne samo da shvata da rat između Ukrajine i Rusije potire bilo kakve ranije „granice“ – on smatra da današnja Rusija ne samo treba da „vrati“ Krim, Donbas i Lugansk već se potajno nada epilogu u kome bi, rasparčana i razdrobljena Rusija bila nesposobna da drži „ukrajinske zemlje“ – Kubanj i Krasnodarski kraj. Ukrajina, prosto, ne igra nikakvu igru dvosmislenosti. I premda novoukrajinski šovinizam možda još nije sasvim uništio džepove sveruske svijesti u današnjoj Ukrajini, ne treba se zavaravati: nije samo kijevska oligarhija napustila avnojevsku paradigmu. Napustile su je mase starijih ili novopečernih Ukrajinaca. Za njih je ona prosto zabluda. Ako treba na Kursk – ići će na Kursk.

Iste te zablude još se nisu oslobodili mnogi u Rusiji. A zablude su opasne, zbog njih ljudi stradaju.

Izvor: Pečat