Lament nad Bogorodičinom crkvom u Parizu (VIDEO)

Piše: Komnen Bećirović

Moje prvo upoznavanje Bogorodične crkve u Parizu bilo je preko istoimenog romana Viktora Igoa koji sam, prvo kao đak u gimnazijiu Nikšiću, pročitao u prevodu, a zatim u originalu kao student Svjetske književnosti na na fakultetu u Beogradu. Tada sam uveliko zaplovio u stvaralaštvo francuskih klasika koji će me upravo odvesti u Francusku. Potom ću vidjeti film Žana Delanoa iz 1956, napravljen po Igoovom romanu, u kome ulogu grbavca Kvazimoda igra Antoni Kvin, a ciganke Esmeralde Đina Lolobrđida.

Prvi put sam katedralu vidio 1962, svu crnu od čađi vjekova, kao što su bili i drugi pariski spomenici, prije nego što je ubrzo potom Andre Malro, ministar Kulture u Degolovoj vladi donio zakon o čišćenju spomenika i uopšte zgrada, tako da da mi se, po povratku u Pariz 1965, Notr Dam ukazala čista u svom veličanstvu i ljepoti. Boja kamena, portali, mnoštvo statua, bareljefa, pravih vezova u kamenu, što su se ranije jedva razaznavali, bili su izronili iz crnila mnogih stoljeća na svjetlost dana.

Tada sam upoznao njenu osmovjekovnu istoriju naime da je građena skoro dvjesta godina od 1163. do 1345. od kamena iz pariske oblasti, dok je materijal za krovnu konstrukciju, oko 1300 hrastova, dobavljan iz krajeva bogatih tim drvetom, a za sam krov su upotrebljene olovne pločice.

Još katedrala nije bila sasvim ni gotova kad je u njoj, 1270, opojeno tijelo kralja Luja IX, zvanog Sveti Luj, koji je od mletačkih bankara i pohranio u Notr Dam Hristov Trnovi vijenac. Njega su Mlečani, okrenuvši Četvrti krstaški pohod 1204. na Carigrad, prevashodno radi pljačke, odnijeli, kao i mnoga druga velika blaga. Taj događaj prouzrokovao prvi pad Vizantije i zasnivanje Latinskog crastva koje će trajati do 1261. kad će se Vizantija obnoviti, ali nikad u prvašnjoj moći i veličini, što će uveliko olakšati Turcima da je osvoje i izazovu njenu konačnu propast padom Carigrada 1453.

Nažalost, Zapad je uvijek vodio kobnu politiku protiv Istoka, što čini i do dana današnjega. Dovoljno je reći da je Zapad, slamanjem Vizantije, omogućio da osmanlijski talas preplavi znatan dio Evrope. Kao što je u naše vrijeme ratom protiv Srbije za račun poislamljenih Albanaca, a zatim protiv Iraka, Libije i Sirije navodno u ime ljudskih prava i demokratije, nanesen udar hrišćanima tih zemalja, a prouzrokovana invazija Evrope milionima islamskih migranata među kojima mnogi ne misle nimalo dobro Evropi.
No vratimo se našoj katedrali: nakon nekoliko vjerskih ratova u Francuskoj između katolika i protestanata u drugoj polovini XVI-og vijeka, budići francuski kralj Anri IV, do tada protestant kalvinista, prigrlio je katolicizam, rekavši, prilikom vjenčanja sa Margeritom od Valoa 1572. u Notr Dam, ono čuveno: „Pariz vrijedi jedne mise».

Taj događaj će predhoditi Nantskom proglasu Anrija IV od 1598. kojim će se okončati vjerski ratovi u Francuskoj i uspostaviti suživot između katolika i protestanata koji otada nikada nije narušen. Njega će, 1610, u susjednom kvartu nožem usmrtiti fanatik, bivši monah Fransoa Ravajak.
Burno vrijeme za Notr Dam nastupa Francuskom revolucijom od 1789. do 1799., koja se žestoko oborila na crkvu, tako da je slavna bogomolja bila vandalizovana Stradala je u cjelini veličanstvena Galerija kraljeva Judeje i Izraela, njih 28, za koje su revolucionari mislili da su kraljevi Francuske. Njihovu sudbinu je doživio in vivo kralj Luj XVI sa kraljicom Marijom Antoanetom, završivši 1792. na gijotini.

Sledeće godine Notr Dam je bila proglašena za Hram Razuma i Hram Najvišeg Bića da bi potom, padom Robespjera i prestankom Terora 1794., ostala zanemarena i pretvorena u skladište za vino. Međutim, opet biva, 1801., otvorena za kult da bi se u njoj, 1804., krunisao Napoleon za cara Francuza.

Ipak crkva je ostala u jadnom sve stanju do pojave romana Viktora Igoa 1831. koji će pobuditi za nju ogroman interes i pokrenuti njenu obnovu, ali joj istovremeno dati i svjetski renome. Tada će se za vladavine kralja Luja Filipa pristupiti temeljnoj restauraciji katedrale koja će trajati od 1844. do 1864. pod vođstvom velikog arhitekte Ežena Violeledika koji je obnovio još nekolike katedrale, kao i srednjovjekovne zidine grada Karkasona. Ovaj neimarski genije povratiće Bogorodičinoj crkvi njen negdašnji izgled, obnovivši u cjelosti Galeriju Kraljeva i ostale skulpture. Ali on je dodao neke nove elemente, kao toranj visok devedeset tri metra te čudne dekorativne figure zvane himere i garguje s obličjima u isti mah ljudi, zvjerova, demona, aždaja kroz čija se usta odvodi voda iz kamenih oluka i odbacuje od zidova kako se ne bi slivala niza njih i nanosila im štetu.

Takođe je cio prostor ispred crkve oslobođen od raznih srednjovjekovnih zdanja, većinom udžerica, i pretvoren u ogromni trg sa čije je lijeve strane, gledajući ka crkvi, sagrađen veliki bolnički kompleks Otel Dje, Božja kuća, po nazivu prve bolnice, ustvari sirotišta i prihvatilišta još iz ranog Srednjeg vijeka. Ispred bolnice je drvored kestenova, a sa suprotne strane odmah pored Sene dva ogromna platana iznad bronzanog spomenika Karla Velikog na konju. Za vrijeme Božićnih praznika na trgu bliže ulazu u crkvu, uzdiže se velika okićena jela koja je jedne godine bila poklon Rusije.

U katedrali je, 1853, obavljeno vjenčanje cara Napoleona III i Evgenije de Montižo. Nakon poraza Francuske u francusko-pruskom ratu 1870-1871. i pada Napoleona III te izbijanja Pariske komune, Notr Dam je čudom izbjegla sudbinu nekih drugih pariskih zdanja među kojima palata Otel de Vil, što su ih komunari spalili. Preživjela je Prvi svjetski rat kad su njemačke haubice padale na Pariz razorivši ili teško oštetivši neke značajne građevine kao crkvu Svetog Žervea nedaleko od Notr Dam, kada je na Vaskrs 1918, u njoj poginulo oko 90 i ranjeno oko 70 vjernika.

Notr Dame je preživjela i Drugi svjetski rat i njemačku okupaciju da bi zvonila njena zvona i u njoj odslužena velika liturgija prilikom oslobođenja Pariza 25. avgusta 1944. A 9- maja 1945, u katedrali je proslavljena pobjeda nad nacističkom Njemačkom u prisustvu Degola i ambasadora Amerike, Velike Britanije i Sovjetskog Saveza. Po Degolovoj smrti 1970, obavljeno mu je opijelo u Notr Dam, kao i Pompiduu 1974. i Miteranu 1995.

To bi bio kratak pregled istorije Bogorodičine crkve čijih je 850 godina postajanja proslavljano tokom cijele 2013. Međutim da se vratim unazad na više od pola vijeka moga bitisanja kad sam se sredinom šesdesetih godina prošlog stoljeća, nastanio nedaleko od Notr Dam i tu ostao do dana današnjega. Tako da sam sve te mnoge godine proveo u okrilju velikog hrišćanskog hrama koji spaja u sebi najvišu duhovnost i umjetnost. Takođe je u srcu istorije jedne nacije koja je dala mnogo čovječanstvu.

Ustvari namjestilo se tako da, čim izađem iz stana i skrenem nekoliko metara do ugla ulice koja siječe moju, odmah ugledam kule koje su ustvari zvonici, toranj i krov Bogorodičine crkve. A da do nje dospijem, dovoljno je da pređem velelepni glavni gradski trg Otel de Vil koji krasi veličanstvena renesansna palata u kojoj je pariska opština, pa nastavim mostom Arkol preko Sene te istoimenonom ulicom ukrašenom kestenovima skorijeg datuma, i tako se, nakon sedam-osam minuta hoda, nađem u podnožju glavne pariske bogomolje. A zatim pod njenim visokim gotskim svodovima uz bruj orgulja koji ispunjava ogromni prostor hrama i ugledam njene vitraže na kojima su u staklu oslikane u jarkim bojama scene iz Starog i Novog Zavjeta i života svetaca. A posebno tri velike ruže, rosaces sa Hristom i Bogorodicom u sredini, zapadna, sjeverna i južna od trinaest metara prečnika, koja se prosto zapali kad u nju udare luče sunčane.

Tu sam prisustvovao koncertima klasične muzike, izvođenju Bahovog Božićnog Oratorijuma te Berliozovog i Foreovog Rekvijuma… Tu sam nekih puta uždivao svijeće prilikom velikih godeta, kao i za dušu nekih preminulih prijatelja. Koliko sam puta u svako doba dana pa i noći, idući u Latinski kvart na lijvoj obali Sene ili vraćajući se otuda, prolazio ispred Notr Dam presijecajući dugački red turista do na dno trga, slušajući kako sa visine sat otkucava čase! Ili kako se prilikom velikih svečanosti oglašava ogromno zvono u južnoj kuli, zvano burdon iz XVII-og vijeka, teško 13 tona, dok su u sjevernoj druga četiri zvona teška po dvije do tri tone.

Koliko sam puta slušao jeku tih zvona koja se, kao muzika apsolutnoga, uznosi iznad grada k nebesima! Tu sam dovodio svoje srpske i strane prijatelje neizostavno im pokazujući na sjevernom portalu Bogorodicu bez ruku i djeteta iz XIII vijeka, koju su revolucionari tako osakatili, ali koja zrači svojom patnjom i svojom ljepotom da je dobila nadimak la Belle de Notre Dame.

Nju mi je sredinom šesdesetih godina pokazao Maks-Pol Fuše, znamenita ličnost onog vremena, pjesnik i esejista, autor na Televiziji čuvene emisije Terre des Arts, Zemlja umjetosti u kojoj je pretstavljao velike umjetnosti i umjetnike. Sa njim sam se sreo i sprijateljio neku godinu ranije još dok sam bio predavač na Univerzitetu u Nansiju. On je puno doprinio da uđem u pariske književne krugove, preporučivši me kod nekih slavnih autora, kao kod Žaka Prevera, Pjera Gaskara, Simone de Bovoar sa kojima sam, kao i sa niz drugih, vodio, rekao bih čuvene da nijesu moji, razgovore za Nin. Stanovao je odmah naspram katradele sa druge strane Sene pa me je jednog dana prateći me, nakon učinjene mu posjete, poveo da vidim ranjenu Bogomajku od kamena.

Kasnije, u vrijeme kad sam kad sam vodio međunarodnu kampanju za spas Lovćena, našeg srpskog Sinaja, sreo sam u katedrali pariskog nadbiskupa Danijela Pezrila kome sam u razgovoru u njegovom kabinetu, iznio našu muku. On je odmah razumio i uputio me na svog prijatelja, velikog hrišćanskog filozofa Gabrijela Marsela koji se, dobivši potrebne podatke, ubrzo oglasio u Figaru člankom rečitiog naslova Nasrtaj na svetinju.

U kafanama u neposrednoj blizini crkve, kao što su Kule Notr Dam, Kvazimodo, Esmeralda prema ličnostima iz Igoovog romana, zakazivao sam sastanke sa prijateljima. No posebna priča u mom životu je Park Nadbuskupije, preimenovan od prije neku godinu u skver pape Jovana XX III, koji zahvata istočni i južni prostor oko katedrale sa ogromnim stogodišnjim kestenovima, lipama, bijelim evropskim i jarko ružičastim japanskim trešnjama, cvijećnjacima zavisno od godišnjeg doba, i prelijepom fontanom u sredini. Park je ograđen visokom metalnom ogradom, a sa strane Sene zidom visine oko jednog metra, ima četiri ulaza od kojih jedan sa trga na koji sam najčešće ulazio da bih izlazio na suprotnu stranu na Ostrvo Svetog Luja preko istoimenog mosta ispod koga plove bijeli labudovi. Odatle se ukazuje pogled na krov i zvonik crkve Svetog Žervea, na južnu fasadu palate Oteldevila, na veliki gotski toranj Svetog Jakova i dalje na krovove Luvra.

U park sam dolazio po nekoliko puta nedjeljno u svim godišnjim dobima, prisustvujući proljećnom buđenju vegetacije, njenom ljetnjem slavlju, njenoj jesenjoj raskoši te zimskom prizoru ogoljelog drveća čija se forme, posebno stoljetnih kestenova veoma ukazuju. Često bi me sretao poj ptica, posebno gukanje golubovi koji vas, ako ste im ranije nešto dali, odmah prepoznaju i idu pravo na vas, ponekad padajući vam na rame. Tu sam smišljao i neka od svojih ostvarenja među kojima i romorio jednog proljeća moju stihovanu odbranu Morače naslovljenu Avet potopa nad Moračom. No da ne duljim, najbolju predstavu o tom mom poluvjekovnom doživljaju Bogorodičine crkve, čitaoci će imati, posebno što se tiče prizora, iz videa čiji link donosim na kraju teksta.

I upravo sam u ponedjeljak krajem popodneva pred zalazak sunca tog kobnog 15. aprila, bio u Parku Nadbiskupije u kome su lipe bile već zaodjenute zelenilom, kao i stoljetni kestenovi koji su počinjali da cvjetaju. Vrativši se, vidio sam na Televiziji ispred 19 časova kako Notr Dam gori!

Odmah sam pohitao na trg Otel Devil i ugledao apokaliptični prizor: ogromni crvenkasto- tmasti oblak dima dizao se iznad katedrale zakrivajući jugozapadno nebo iznad grada, dok je pri dnu oblaka bijesnio plamen velikih razmjera gutajući krov katedrale i obuhvatajući toranj koji se uskoro srušio na glasno izraženo zaprepašćenje mase koja je ispunjavala trg.

Samo će požrtvovana borba oko 400 vatrogasaca koja je trajala čitavu noć spriječiti da se pod težinom 300 tona rastopljenog olova ne uruše potporni kosi stubovi zvani arc-boutants i kule i da tako tragedija bude potpuna. Izgleda da je u pitanju bilo jedva pola sata. Po brzini i silini kojom se požar razvijao i buktio, imao sam u osjećanje u kome su me učvrstile tokom večeri prizori na Televiziji, da je jedan takav zločin morao biti organizovan. Samo su sile zla mogle da smisle i izvedu tako nešto za početak Svete Uskršnje Nedjelje! Mada se ubrzo zvanično izašlo pa i ostalo sa tezom da je katastrofa posljedica udesa, kratkog spoja ili neugašene cigarete na skelama na jednom dijelu krova na kome su izvođeni radovi već godinu dana!

Iako je predhodnih nedjelja bilo niz pokušaja paljenja crkava po Francuskoj među kojima i velike crkve Svetog Silpisa u Parizu. Međutim, kad sam sjutradan izašo, jedva sam se usudio da pogledam u pravcu katedrale, a kad sam to učinio, umjesto krova i tornja, zjapila je praznina u dnu koje se vidjelo kube Panteona. Otada je Notr Dam je ostala i ostaće zadugo nijema bez svoje svakodnevne himne zvona nebesima, dok je cio trg ispred nje nepristupačan i pritisnut teškom mehanizacijom, a park zatvoren i pust. I naravno da hram nema svojih savremenih vjernika, turista čiji je broj dostizao i do 13 miliona godišnje. I neće ih ni imati tokom narednih godina.

Takođe svakim danom sve više zaživljava teza da se radi o zavjeri i atentatu. Jedna velika tvorevina civilizacije je teško stradala pa se postavlja pitanje njene obnove, njenog dovođenja u prvobitno stanje. No već se izlazi sa predlozima, i to sa zvanične strane, da se Notr Dam, kao i čitav prostor oko nje modernizuje! Na primjer da se, umjesto tornja koji su gledale oči tolikih pokoljenja, postavi novi toranj koji nema nikakve veze sa predhodnim! Što moji francuski prijatelji ojađeni tragedijom sa kojima potpuno dijelim njihovu ojađenost, ne mogu ni da zamisle, a nekmoli da prihvate, tako da već nastaje polemika.

Treba da Notre Dam bude opet onakva kakvom su je oblikovali toliki vjekovi i da nastavi da takva i dalje prebiva u svijesti i duši Francuske i velikog dijela čovječanstva.