Lava

Usnulom ujaku Ranku Radoviću

Piše: Batrić Babović

Bila je subota tiha i sunčana
Neobično vrela za dubinu jula
Iza podneva u smiraju dana
Dovoljno snažna da razapne čula
Na neko novo umjetničko štivo
Što sve neživo pretvara u živo

Iza kratkog sna i teškog zvuka
Koji je doletio sa mobilnog trona
Oba se stvoriše u ranjenog vuka
I okrenu im se unatrag vasiona
Nisam postojao u trenu od huka
Jer hučala je pjesma sa iskona

Kad grom udari Ranka u Baricu
Barica okean preli u nad žicu
Koja vodi usnulog u pjevaonicu
Da mu za Nebesa odslika i skicu
Pa ga opisanog u život dopiše
I kaže ono još slobodno diše

Lobanja mu je bila puna poezije
Svaka krvna loza takvu da poželi
Uspio je pehar pjesme da odlije

Beskrvan i sam u San se preseli
Muzikalna je bila svegromovnica
Što mu osmjeh ne uze sa lica

Kasnije na scenu stupiše mašine
Respirator koji je za njega disao
Sve je bilo puno nebeske tišine
Stih za stihom sam sebe je pisao
Poslednji list za Nebo dopisao
Kako bi sve imalo Viši Smisao

Neurologija je nepoznata znate
Reče mladi ljekar pun tvrde vjere
Ako se vitalni znaci ne zaplamte
Treba li da reanimiramo mjere
Inače znate da to nije praksa
Niti bi bila pjesnička sintaksa

Kao i sa ostalima rekoh odlučno
Dažd nije popušten da bi umro
Sonet je otvorio polje nadzvučno
I u moje srce neumitno uvro
Izgubio se i nestao za kratko
Postao lirika i pojanje slatko

U ranu nedelju penjući se njemu
Odredištu smrti i vječnog života
Skupio sam se u vječitu temu
Ima li poezije s one strane plota
Groba kome često svi prvozvani
Odlete kad zemni izbroje se dani

Dva dana iza groma bio je mlađi
Iskonski ljepši nego kad preseli
Radojica Milica Radosav Grujica
Zorka Ljubinka Željko i Ljubica
Sa darovima zlatnim su ga sreli
Na epitaf gdje su sebe već ispleli

Sve se pokrenulo prema Brezi
Breza Baricama a one k’ Nebesi
A Nebesa ka Onom Nadšestaru
Kružnicu na Hristovom Oltaru
Da ga upišu u Hristovu Svesku
I izliju poeziju u Sonet-Nadfresku