Laž

5 godina ‎ IN4S

Ne sjećam se kad i gdje sam je pročitao, gumica vremena izbrisala je i ime autora, ali sam zapamtio da je riječ o poznatom filozofu i da je misao glasila: „čovječanstvo će preživjeti sve kataklizme, jedino što će ga razoriti do temelja jeste - laž"!

Piše: Emilo Labudović

Laž, svojim brojnim eufizmima, označava svjesno izbjegavanje istine zarad bilo sticanja određene koristi ili prednosti ili, da bi se preduprijedila mogućnost nekog nepovoljnog i neprijatnog ishoda za kreatora.

U pogubnost laži, izuzev one koju nazivaju „bijelom“, i na pojedinačnom i na kolektivnom planu, svakodnevno se uvjeravamo a dalekosežnost njenih posledica zna često da nadživi i autore i žrtve. Crna Gora je više nego očigledan primjer kako stanje društvenih odnosa zasnovano na nekoliko istorijskih neistina može duboko da razori zajednicu i uvede je u stanje latentnog sukoba.

Sve što ovih ne dana i godina već decenija karakteriše sve podjele i sukobe u Crnoj Gori vrti se oko famozne 1918. godine, onoga što joj je prethodilo i onoga što je uslijedilo nakon nje. Pravilo da „obućar ne treba da sudi dalje od cipela“ nigdje nije toliko kršeno kao u tumačenju uzroka i posledica ove etape razvoja crnogorskog društva. Raznorazni istoričari (čast izuzecima) i kvaziistoričari, zvani i nepozvani publicisti i skribomani, što iz neznanja a više (zlo)namjerno, kidali su i preslagali istorijsku slagalicu ovog perioda, slažući je i preslažući po potrebi i u skladu sa društvenim prilikama od vremena do vremena. A od svih laži i zloupotreba istorijskih činjenica, njih sedam su bile, jesu i biće najpogubnije po stabilnost prilika ne samo u državi već i šire.

Prva i najpogubnija laž, sa najdalekosežnijim posljedicama jeste ona da je 1918. godina rezultat osvajačkih interesa i velikodržavnih planova jedine sile pobjednice na Balkanu – Srbije. Istina je da su ideja, želja i težnja o ujedinjenju južnoslovenskih naroda makar vijek starije od njene realizacije. Bile su itekako prisutne i u Crnoj Gori, kako u narodu tako i na Dvoru, a njena najsnažnija potpora bila je u planovima evropskih sila da bude model rješavanja „balkanskog pitanja“ i nasledstva dvije velike carevine koje su umirale na nogama. Još 1910. godine, u svojim memoarima, ruski vojni ataše na dvoru knjaza i kralja Nikole, Potapov, povodom jednog od brojnih diplomstskih ispada pijanog kraljevića Mirka, zapisuje kako će to „imati teške posledice po plan Saveznika za stvaranje Jugoslavije“!

Druga velika laž je da je plebiscit o ujedinjenju izveden u uslovima „okupacije srpske vojske“. Istina je da je pobjednička srpska vojska ušla u Crnu Goru ne da je oslobodi već da preduprijedi namjeru saveznica da, shodno Londonskom sporazumu iz 1915. godine, Italiji pripoje cjelokupnu jadransku obalu i njeno zaleđe, od granica Albanije pa do Trsta. A u plan da se u Boku i Dalmaciju opet vrati „dužd“, spriječen samo odlučnošću kralja Aleksandra i snagom srpske vojske, spadala je i obala Crne Gore. Tu „okupatorsku“ vojsku čak su i u Splitu dočekali cvijećem i ovacijama.

Treće, laž je da je tada u Crnoj Gori bilo protivnika ujedinjenja. Istina je da je bilo samo onih koji su, zavedeni demagogijom i apanažama kralja Nikole, smatrali da pravo „pijemonta“ pripada upravo njemu što on, opijen željom da stigne „onamo, ‘namo, za brda ona“, uopšte nije krio. Kao što je istina da je svojim bjekstvom najviše doprinio sopstvenoj detronizaciji.

Laž je, takođe, da je činom ujedinjenja nestala Crna Gora i da je potrta njena „hiljadugodišnja državnost“. Istina je da je tim činom „nestala“ i Srbija, država ništa manjeg trajanja i međunarodnog statusa. Novostvorena kraljevina nije bila država Srbije, Hrvatske i Slovenije (u odsutstvu Crne Gore), već država Srba, Hrvata i Slovenaca. Kao što je nepobitna istina da su se u to vrijeme Crnogorci listom smatrali Srbima prvog reda.

S tim u vezi, laž je, velika i bezočna, da je crnogorstvo kao zaseban nacionalni entitet i identitet izvan svijesti o posebnosti u okviru Srpstva postojalo u vremenu o kojem govorimo. Istina je da je, u okviru priprema za Petu zemaljsku konferenciju KPJ, održanu 1940. Moša Pijade dobio zadatak da pripremi referat o nacionalnom pitanju u Jugoslaviji. On je tada, u skladu sa činjeničnim stanjem, Crnogorce ubrojao u Srbe. Josip Broz, iz samo njemu znanih razloga i po instrukcijama ko zna čijim, ovlašćuje Milovana Đilasa da napiše novi referat. Čuveni Đido to čini za samo jedan dan a tim referatom prvi put u jednom zvaničnom dokumentu Crnogorci su inaugurisani u posebnu naciju. Istina je, takođe, da se mnogo kasnije, kad više nije bio potreban Titu, sam autor odrekao svoga čeda, imenujući ovaj fenomen „klatnom koje, kad se zanjiše prema crnogorstvu obavezno vrati prema srpstvu“ preporučujući da je najbolje kad je u fazi mirovanja.

Sledeća velika laž vrti se oko autokefalnosti Mitropolije crnogorsko – primorske čija se samostalnost temelji na Ustavu Knjaževine Crne Gore iz 1905. a ukinute Ukazom kralja Aleksandra 1920. godine. Istina je da pitanje autokefalnosti nije bilo niti je u nadležnosti ni jednog kralja i ni jednog političara već je jedina adresa za famozni „tomos“ Vaseljenska patrijaršija. Istina je, takođe, da, kako sada stvari stoje, na ta vrata anatemisani i raščinjeni raspop Mihailo nema rašta da zakuca.

Ništa manje opasna laž koja se tim povodom širi (Ranko Krivokapić je u tome najagilniji) jeste ona da je Srpska pravoslavna crkva crkva države Srbije i da joj, kao takvoj, nema mjesta u Crnoj Gori. Istina je da je ona crkva srpskog naroda gdje god da se on nalazi, od Australije do Aljaske, pa i crkva Srba u Crnoj Gori. Kao što ni Katolička crkva nije samo crkva Vatikana i da joj pripadaju svi vjernici – katolici širom zemaljske kugle. A što neki u Crnoj Gori više neće da budu ono što su im bili đedovi nije stvar istorijske istine.

I tako, od laži do laži, kopa se i produbljuje jaz koji crnogorsko nacionalno biće cijepa šavom koji će u dogledno vrijeme biti teško zakrpiti. Ono što je istina koja se u tom moru laži teško nazire jeste da taj rascjep najviše odgovara onima koje on uopšte ne interesuje i kojima je do ovih pitanja stalo taman koliko i do lanjskog snijega. Njih ima i s jedne i sa druge strane. A u sredini su zaluđena i zavađena braća, krvavih noseva i preklanih vratova, braća koja su ugrizla majčinu sisu i latili se Kaionovog kamena. Njihovom ludošću, bijesom, neznanjem, opijenošću, isključivošću, njihovom krvlju hrane se hijene i pijavice koje od svih ovih dilema muči ona kako da prigrabe što više.

Istina je jednostavna ali su putevi do nje vrlo komplikovani i zavedeni za devet gora. Za razliku od nje, laž ima krila i „piće je najslađe opojno kojim se pjane pokoljenja“ koja istrajavaju u svojim zabludama jer su one grudobrani iza kojih se najlakše skrivaju sopstvene nedorečenosti i kompleksi.

Hoće li laž uništiti čovječanstvo kako je prorekao prethodno pomenuti filozof ne znam, ali sam posve siguran da će još za dugi niz godina, a bojim se i decenija, Crnu Goru s obje noge držati u blatu, podijeljenu i zavađenu do krvi.

Podjelite tekst putem:

19 thoughts on “Laž”

Poznato je da od svih pravoslavaca(ortodoksnih) jedino Srbi imaju slavu i niko drugi.Dakle osim Srba drugi pravoslavci nemaju slavu.

Slični tekstovi

19 thoughts on “Laž”

Ostavite odgovor Odustani od odgovora