Laž je atomska bomba XXI vijeka

Piše: Emilo Labudović

U danima kada se, sedamdesetdeveti put, obilježava sjećanje na prvu upotrebu atomske bombe na čovjeka (to što je čovjek Japanac i što je bio na „drugoj strani“, igra je istorije) i dok se lamentira nad skoro 300 hiljada nedužnih žrtava toga bezumlja, malo ko osjeća i dosjeća se da je čovječanstvo danas bombardovano atomskom bombom razornije snage od obje one „japanske“. Čovječanstvo se svakodnevno bombarduje i truje – lažima.

„To stalno laganje nema za cilj da narod povjeruje u laž, već je cilj da više ni u šta ne vjeruje“, pisala je svojevremeno čuvena njemačka filozofkinja (e, izem ti ovu novu terminologiju), Hana Arendt. „Takvom narodu nije oduzet samo kapacitet za akciju, već kapacitet da misli i sudi. S takvim narodom možete da radite šta god hoćete“ – rekla je Hana.

Savremene fabrike laži kojima se nastoji spriječiti svaka kritička misao, ili misao uopšte, nijesu, kako im se to kolokvijalno pripisuje, mediji. Nesporno je da i oni doprinose širenju tog „mrtvog mora“, ali mediji su samo puka transmisija i utjerivači laži u amorfnu masu obeznanjenog naroda. Okretanje reflektora javnosti u njihovom pravcu vjerovatno je jedna od najvećih i najuspješnijih obmana kreatora novog svjetskog poretka koji, u tehnološkom smislu, počiva na vještačkoj inteligenciji koja, takođe, koracima od sedam milja, udaljava čovječanstvo od potrebe da gleda, misli i analizira.

Dovoljno se makar za trenutak udaljiti od sveopšte gungule i kakofonije kojima smo okruženi pa se zaprepastiti količinom informacija kojom nas bez predaha zasipaju odasvud. I treba biti objektivan i priznati da se u tom haosu teško snaći i odvajati žito od kukolja. Ali, neprihvatljivo je, makar bez opreza i podozrivosti, prihvatati sve zdravo za gotovo. Tim prije što se protokom vremena današnja laž i obmana prihate za istinu, ili jednostavno zaborave.

Fabrikanti laži, skriveni u dubokim, neonom i najsavremenijom opremom opremljenim, podrumima Pentagona i drugih centara dominirajućih sila, imaju za cilj pripremu terena za realizaciju strateških ciljeva. Ko se danas, recimo, još sjeća Majdana i takozvane „ružičaste revolucije“ u Kijevu i Lavovu? Bila je tretirana i na sav glas podržavana kao najveći izraz demokratske volje naroda, a zapravo se radilo o pripremi uguravanja Ukrajine u NATO, kao glogov kolac u srce Rusije, da bi danas sve zavrišilo ratom.

Ratom koji se i danas, iz istih centara, pokušava predstaviti kao bezobzirna ruska agresija. Isti cilj i tretman imao je i beogradski 5. oktobar, kao i najava novog Majdana u srcu Srbije.

Jer lažove uopšte ništa ne sprečava da besomučno lažu, kao što ni emitere njihovih „uradaka“, u liku debelo plaćenih medija i pojedinaca, to što su bezbroj puta uhvaćeni u laži uopšte ne smeta da nastave istim tragom. Važno je samo da se dobro plaća. Sjetimo se samo onih, neki tvrde, 600 miliona dolara kojima je plaćen beogradski petooktobarski puč. I važno je, važnije od svega, da postoji politički neartikulisana masa koja će opet, bez obzira na činjenicu da je bezbroj puta izmanipulisana i prevarena, poći za slanom rukom nove laži.

Jedan od manira velikih manipulatora javnim mnjenjem, kojim se, mora se priznati, vješto i uspješno koriste, jeste pronalaženje velikih lažnih tema u čijim sjenkama se one dnevne, sitnije, osjećaju kao ribe u vodi, jer ih masa, zaokupljena „pitanjem svih pitnja“, i ne konstatuje. Prekjuče je to bilo Kosovo, juče „državni udar“, danas su to Srebrenica i Jadar… važno je da uvijek ima nečega oko čega će se lomiti koplja javnosti, a sve po onoj „da se Vlasi ne dosjete“!

I tako… „lažimo se svakog dana, jer u laži sve se mili“! A kad istina definitivno pogine, svijet će biti samo ilovača koju će majstori novih formi mijesiti po sopstvenim kalupima.