Laza Kostić i Lenka Dunđerski – ili priča o nemogućim i neostavarenim ljubavima

Besmrtni Srbin Nikola Tesla,  genije uma,  svetački posvećen nauci bio je dobar drug Laze Kostića,  čudesnog pjesnika,  izvan svih sistema. Onog Laze gigantskih  uzleta, „da od miline dusi polude“  i jednog od najobrazovanijih srpskih pjesnika svih vremena. Taj prometejski nemirni duh,  složenog pjesničkog izraza,  često prenapregnutog, kao i njegovo srce, bio je i ostao  stranac u svijetu koji ne razumije čudesne uzlete misli.

Dva izuzetna duha, dva vizionara novih svjetova ogromne prostornosti i nemjerljivih sila (naučne i pjesničke ) zadobnici beskonačnog,  poštovali su se i dopisivali,  Na Lazu  je stavio jak utisak susret sa Teslom u Pešti 1892. god.

Tesla  je naizust znao 7000 narodnih deseteraca a zaaslužan je što su neke Zmajeve pjesme prevedene na engleski.

Laza je zavolio Lenku Dunđerski,  bogatu, nesrećnu Lenku a to nije smio, godinama svojim prezrelim, kada se bližio utihnuću i kada sve boje polako tonu.  Nije smio,  ali nije  primirio  srce ludo,  ali bijaše drugačije i njegova jedina ikona nadahnuća Lenka nije mu bila suđena .

Okovan prozaičnim građanskim brakom sa Julijom Palanački Laza nije bio sretan,  nemoćan da osvane u zori Lenkine mladosti.  Ali želio je sreću za druge, u ovom slučaju za slavnog Teslu, koji je išao ispred svog vremena, smatrajući da je grijeh prema srpskom rodu, da on jedinstveni Srbin  nema potomstvo. Ali to je sudbina izdvojenika iz svijeta, izuzetnih, koji ostaju gotovo stranci .

Laza je žalio što u životu nema romantike i da život Teslin konačno dobije cjelovitost. Ako Laza nije dostojan Lenke, smatra da je ta osoba samo Nikola  gotovo da se povlači iz realnog života i od svoje žene, odlazeći u mir manastira Krušedol,  da tamo još jednom odbolijeva svoju najtragičniju dramu osjećanja,  svoje prosvjetljanje Lenkinim likom. I da bi pobjegao iz kosmosa njenih očiju u osamu svog konačnog poraza,  ali i najvećeg osvanka i najsvjetlonosnije svečanosti stiha u srpskoj poeziji, rađanja velike, besmrtne pjesme,  one sudbinske.  Iz tog ućutkanog bola, ožiljka nikla je „Santa Maria della Salute“.

Tesla nije osjetio taj žar i zainteresovanost prema Lenki koju mu je preporučio Laza, govoreći „da je zadnji svoga roda“ i da ne pomišlja na brak,  da on Lenku može voljeti samo platonskom ljubavlju.

U pismu od 12. juna 1895. napisanom iz Krušedola Laza ističe: “Njen je ideal Nikola Tesla. Ja sam joj priznao,  da je to i moja davnašnja misao ali mi je nauvijek bilo na umu kako ste vi dosad svoju ljubav posvetili svojoj velikoj ideji pa nemate vremena misliti ni na žene,  a kamoli na ženidbu.“

Laza napominje da je Lenka bogata i da mu može donijeti jedan milion franaka. „Ako pristajete poslaću vam odmah sliku moje namjenjenice,  i doznaćete njeno ime…Kako bih se radovao, kad bih dobio od vas telegram!“

Tesla nije udovoljio njegovim željama, odlučan da se ne ženi.

U pismu od 4. septembra 1895. Laza ističe: …,,ja se drugom odgovoru nisam ni nadao …najkrupniji razlog za vašu ženidbu bio bi,  da se ne satre seme koje rađa takve detiće,  i tešeći ga: „zato nemojte misliti ni sa kakvim bolom,  na to, da ste vi  „zadnji svoga roda…Jer napokon,  vaše pleme pa da je Nemanjino ne bi moglo lepše završiti nego takvim eksemplarom.“

Kostić mu saopštava da će se vjenčati sa „mojom verenicom Julijom Palanačkom u Somboru. Moleći se Bogu da blagoslovi vaš rad  – vidite da sam u manastiru i da vas i drži u najlepšem zdravlju.“

Nije dugo prošlo a u pismu iz 19. decembra iste godine piše Tesli da je Lenka (i sama nesrećna) zauvijek otišla Gospodu u sretanje. Kao da joj Laza i mrtvoj, rajićevski poručuje: ,,Prosta ti bila ljubav moja živa.“

Šalje posmrtni plakat Tesli i kaže: “Eto,  to je vaša nesuđenica… Meni je bila kao rođena sestra. Kao što vidite,  neće ni vaša biografija ostati bez romantike,  najlepše ali i najžalosnije“. A ja sam ostavio ženu  – još prije smrti Lenkine  – upravo utekao sam od punica , imam ih dvije. Sada sam opet u manastiru Krušedolu. Žena me zove kući. Sad se pogađamo. I to je romantika je li?“

Taj usud romantike Laza Kostić je pretočio u najgrobniju pjesmu,  gdje će „večnovati“ Lenka, lijepa Lenka,  u tišini vječnog susretišta, sa svojim nesuđenim Lazom.