Legenda kaže da su nekada davno zemljom hodali uspravni ljudi

Piše: Jovo Pejović

Koliko god se trudio da nakon odlaska u političku penziju ne komentarišem crnogorsku scenu, osim u svojim kolumnama, to je jednostavno neizvodljivo u razgovorima sa građanima.

Ma gdje da krenem bilo u prodavnicu, jutarnju šetnju, slavlje ili saučešće prva rečenica sa kojom se suočavam pri susretu sa poznanicima ili sugrađanima glasi „ovo ne valja ništa“. I ma koliko se trudio da objasnim da je ono ranije bilo lošije imam osjećaj da naši ljudi više ne žele da gledaju unazad već traže da se stvari brže mijenjaju na bolje.

Vjerujem da naši političari najbolje znaju kako građani razmišljaju, jer uostalom ne bi bili birani na visoke državne funkcije, ali teško se može objasniti običnom čovjeku kako u protekle četiri godine stranke nove većine nijesu pronašle formulu za veći stepen međusobnog uvažavanja, već svako malo svjedočimo raskolima koji završavaju međusobnim optužbama, klevetama i prostatlucima neprimjerenim ljudima koji obavljaju tako važne državničke funkcije.

Čini se da oporavka države i njenih institucija, ali i društva kao cjeline nema dok god glavnu riječ budu vodile ličnosti čije djelovanje i vokabular najviše sličnosti ima sa uličarskim ponašanjem. Da li je to odraz moralnog sunovrata društva, domaćeg vaspitanja ili nečeg drugog ne znam, ali se stiče utisak da smo na tom pitanju dotakli dno i da je to glavni razlog našeg posrnuća u svim sferama društva. Data riječ, fer plej i kultura dijaloga odavno ne stanuju na političkoj sceni Crne Gore, ali ni mnogo čega drugog potrebnog da jedno društvo bude civilizovano. Neprevaziđeni književnik Meša Selimović u jednom od svojih epohalnih zapisa dao je odgovor na mnoga pitanja, ali i kazao kako treba da funkcioniše svijet.

„Legenda kaže da su nekada davno zemljom hodali uspravni ljudi.“

Priča se da su imali obraz i čast. Da im je data riječ bila svetinja. Ako je daju nikada ne dozvole da je ne ispoštuju. Da su se ponosili svojim djelima i poštenjem sticali svoje imetke. Da su se stidjeli samog sebe, ako nijesu znali da im je komšija gladan. Da sramota nije bilo nemati već ne pomoći. Da su bili nesebični u davanju i iskreni u govoru.

Priča se da su se radovali punog srca tuđem uspjehu. Da nijesu očekivali samo korist već običnu toplu ljudsku riječ. Da diploma nije bila mjerilo vrijednosti već vlastiti postupci. Ako su griješili znali su za izvini i pokajanje. Dokazivali su se djelima, a ne praznim riječima. Pričaju da nijesu imali puno, ali duša im je bila puna…

„Ono što je loše u čovjeku, teško se mijenja. Zato ne treba očekivati da neko ko je“ krivo nasađen“, promijeni svoje ponašanje. No ono što je Crnoj Gori potrebno to su počeci moralnog preporoda kao preduslova za oporavak od svih ostalih devijacija u društvu.