Lelek nad Crnom Gorom

Piše: Emilo Labudović

U maniru vjekovnog rituala, sa kukanjem, plačem i crninom, Crna Gora je sinoć sahranjena i nad njenom najprestižnijom kućom razvijen je crni barjak žalosti. Andrija Mandić je izabran za predsjednika Skupštine čime je, rekoše, „zabodena četnička kama“ u njeno mlado demokratsko, proevropsko i pronatovsko tijelo. Govornici na „sahrani“, „biranim riječima“ su se, za ko zna koliko, oprostili od njene perspektive u svakom pogledu, a čuvena tužbalica, naslonjena na kovčeg i ne skidajući kapu, Andrijinim podržavaocima nabrojila se sve do čukunčukun đedova.
Navodni naslednici antifšističke ideologije osuli su po fašistima iz Andrijinog tabora mitraljesku paljbu sa Ljubinog groba, zaklinjući se da, dok je njih, četnici neće proći. Kažem „navodni“ jer koliko se ja sjećam lekcija iz tog perioda naše istorije, partizani su bili protiv Zapada, a za Istok i Rusiju, protiv kapitala, privatne svojine, za bratstvo i jedinstvo a ne razbratništvo, itd, itd. A onaj Živković ili nije bio u školi kad je predavana ta lekcija ili je školu političkog i ljudskog kameleonstva učio kod velemajstora tog preobražaja – svoga šefa.
Niko, naravno, ne spori pravo opozicije da kritikuje i napada vlast, pa otuda ni Andrija nije i ne treba da bude zaštićen od ozbiljne i utemeljene kritike i osporavanja. Ali niko, pa ni šef poslania DPS ne smije da pribavi sebi pravo da laže. I to da laže toliko i tako da ni samom sebi ne vjeruje. A najcrnja laž je ona kada se istina izvadi iz konteksta i pakuje tako da se na kraju dobije – Frankenštajn.
Po principu starog Meternihovog jezuitskog pravila „dajte mi tri rečenice bilo kojeg pisca i poslaću ga na vješala“, lelekači su pokušavali da od Andrije naprave pogrebnika Crne Gore, spočitavajući mu da to radi po Vučićevom i Putinovom nalogu. Da trenutak sahrane dobije na dramatici, šačica Žićovih sledbenika ispred Skupštine „spalila“ je Andriju na lomači mržnje kakvu „belvederci“ nikad kroz istoriju nijesu izrazili prema nikome. Pogotovo ne prema Pirciju Biroliju i njegovim „oslobodilačkim“ falangama. A onda je Andrija fašista a „belvederci“ su antifašisti. Takvo ludilo i odsustvo elementarne pameti, izgleda, moguće je samo u Crnoj Gori.

Ali, nije im zamjeriti, na sahranama se od velike tuge i žalosti i um pomuti.
U ljubavi i pilitici je, kažu, sve dozvoljeno! U mržnji i antipolitici – još i više. A tek u dubokoj žalosti za izgubljenim foteljama, „Abu Dabi“ dolarskim injekcijama stanovima, apanažama, itd. ova granica između uma i bezumlja se često izgubi i dno dna postaje jedina mjera. Ali, ipak, postoji linija, ne toliko politička koliko ljudska, preko koje se, čak i u žaru najljuće bitke, ne smije. I ne toliko zbog protivnika i njegovog digniteta koliko zbog onoga što se u običnom narodu karakteriše kao „lični obraz“! Tu liniju pogotovo ne bi smjeli da pređu, ili da padnu ispod nje, oni koji sebe smatraju intelektualcima. Ono što je dolično seoskim alapačama, nedolično je ljudima akademskog nivoa, makar i na sopstvenu štetu.
Onog Jefta ne poznajem lično, ali o njemu kao ljekaru čuo sam sve najbolje. Upoznao sam mu svojevremeno i dio porodice i njene ljudske kvalitete sačuvao je u najljepšim uspomenama. Zato se stalno pitam kad će se Jefto konačno dozvati sebi i zaključiti da ga njegova profesionalna misija, briga o najvećem bogastvu naroda – zdravlju, prosto primorava da se, makar povremeno, prizove i prisjeti da je – intelektualac. A to zvanje je za tri koplja iznad zvanja poslanika i partijskog poslušnika. Jer, funkcije su od danas do sjutra, ali obraz je za vazda. Obraz, Jefto, obraz iznad svega!!!
Gledam jutros – Crna Gora je tamo gdje je i bila. Andrijin izbor joj nije naudio ni koliko gama zraci sablasnim nevenima, a lelek i naricanje sa sinoćne sahrane prohujao je sa vihorom. Od svega su ostale one korotne trake na opozicionim mikrofonima da svjedoče o dubini zla u koje nas, lažima i klevetama, kuknjavom i naricanjem, pokušavaju gurnuti. A u sredini kolika je i kakva Crna Gora, u kojoj, kad miš kihne, sve mačke odgovore „nazdravlje“, sve se i te kako zna i vidi, svačija sjenka i svačija stopa u našim „snjegovima“ kroz vrijeme. Pa i o učinku lelekača i tužbalica dok su kormilarili „sahranjenom“.
I niko, uključujući i ove DPS junoše koji pokušavaju da stvore dimnu zavjesu i prikriju (zlo)djela svojih mentora i prethodnika, ako i umakne ruci zakona, neće umaći sudu istorije.
I da makar malo olakšam muke i brigu lelekačima Žilu, Jeftu, Andriji (onom njihovom) i tužbalici sa kapicom, obavještavam ih da ni kao Srbin ni kao član Nove, ni najmanje nijesam zabrinut niti se osjećam izdanim Andrijinim potpisom na sporazum i izborom za predsjednika Skupštine. Naprotiv, prvi put se u ovih trideset godina, koliko sam sa njime i hiljadama Srba, dijelio status stranca u rođenoj kući, osjećam svojim na svome. Ni za mrvicu više, a ni manje, od prethodno pomenute „četvorke“. Časna pionirska, što bi rekla „kapica“!
A Jefto može slobodno da se opusti i posveti pacijentima jer od mog dobra ni njemu ni bilo kome u Crnoj Gori neće biti loše. Ili, što je govorila moja pokojna majka, „Bog mu dao i od moga zdravlja“! Amin!!!