Ležeći policajac

Piše: đakon Pavle Lješković

Bila je to prilično hladna noć na Cetinju, u kojoj sam se oprezno kretao zaleđenim asfaltom i pločnicima na putu od školske zgrade do bogoslovskog internata. Ledeni vjetar, koji je povremeno snažno duvao, naveo me je da krenem prečicom kroz park, iza dvorca kralja Nikole. U ulici Petra Lubarde sam sreo momka, u kasnim dvadesetim godinama, sa kojim sam se već nekoliko puta susretao i razgovarao na raznim lokacijama u gradu. Prvi naš razgovor se dogodio svega par dana posle ustoličenja mitropolita Joanikija i “ belvederskih“ događaja. Kasnije smo se više puta sretali i razgovarali gotovo uvijek, na njegovu inicijativu, na političke teme, izuzev par momenata u kojima je on iskazao ushićenje zbog medalje “ zlatnih lavica“ ili , pak, dobre partije “ hrabrih sokola“. Osim donekle našeg prvog razgovora, u kojem je bio revoltiran zbog ustoličenja, svaki put je bio neobično učtiv i trudio se da izbjegne termine “ crkva Srbije“ i “ posrbice“, za koje mi je jednom prilikom sam rekao da se često koriste u njegovom okruženju i društvu. Nakon uobičajenog pozdrava, postavio mi je sledeće pitanje:“ Kako ti se sviđaju nove zastave koje su skoro postavljene kod manastira i Ćipura? Ove su nešto otpornije na kišu, snijeg i vjetar u odnosu na prethodne“. Rekoh mu da i dalje smatram da državnim zastavama nije mjesto na ogradama manastira i crkava.

“ Pa, kakva bi ovo država bila ako bismo dozvolili da sveštenstvo određuje gdje ćemo da kačimo zastave“?!

Na to sam mu odgovorio da sveštenstvo na takvo što ni ne pretenduje. No, koliko znam, postoji od države jasno propisan pravilnik koji brani da državne zastave svako kači tamo gdje mu to odgovara . Nakon mojih riječi je na trenutak zastao, pa, izrekao sledeće:“ Kada sam prvi put ugledao zastave na cetinjskim bogomoljama, jedina dilema u vezi toga koju sam imao je pretpostavka za koju sam znao da će se neminovno pokazati kao tačna. Riječ je o tome da mi je odmah bilo jasno da će kaluđeri i popovi, zbog postavljanja zastava, opet u dijelu medija biti predstavljeni kao žrtve Cetinjana i Cetinja. Međutim, naš grad je uvijek bio otvoren podjednako za sve ljude, bez obzira na naciju i vjeru. To je najtolerantniji grad u Crnoj Gori, u kojem pravila za sve važe podjednako“!

Rekao sam mu, da budući da dosta vremena zbog prirode posla i poslušanja provodim na Cetinju, možda i nisam dovoljno objektivan da prosuđujem o njegovom stavu, te da bi to najbolje ocijenio neko sa strane. Na to sam dodao sledeće:“ No, ipak, odmah mi na um padaju tri primjera koja bi , možda , mogla da dovedu u pitanje barem dio tvojih stavova. Prvi primjer se dogodio dan nakon snježnih padavina. Moj kolega, profesor Istorije Hrišćanske Crkve Apolon Miščenko, je pomislio, da poput ostalih ljudi koji su nastanjeni na Cetinju i on ima pravo da očisti snijeg ispred bogoslovskog internata. Nije prošlo ni par minuta, a već se ispred njega stvorila policijska patrola koja je došla po prijavi zabrinutih komšija. Naime, komšije su ustanovile da Apolon čišćenjem snijega, zapravo, remeti i ugrožava saobraćaj!?

Druga situacija je ona u kojoj se našao rektor bogoslovije protojerej Blagoje Rajković, koji je pošao u manastir u namjeri da služi liturgiju. Iako je auto parkirao nedaleko od table na kojoj se nalazi natpis koji svedoči da se tu mogu parkirati auta koja su registrovana na mitropoliju, komunalni policajac mu je napisao kaznu. Uzalud su bila sva uvjeravanja da je vozilo kojim je upravljao u vlasništvu mitropolije! Međutim, najupečatljiviji primjer je ležeći policajac“!

“ Zaista mi nije jasno šta pod tim podrazumijevaš „?

Rekoh mu da se školska zgrada nalazi neposredno pored ulice, u kojoj neki ljudi neuobičajeno brzo upravljaju svojim vozilima , dodajući gas baš u momentu prolaska pored škole. To se svakako ne bi događalo kada bogoslovija ne bi bila jedina škola u Crnoj Gori u čijoj se blizini ne nalazi ležeći policajac. U prethodnih tridesetak godina, škola se više puta obraćala opštinskim vlastima sa molbom da se isti u toj ulici postavi. Na te predstavke opština bogosloviju nije udostojila ni odgovora…

“ Ne smijem ni da pomislim šta bi se dogodilo da petnaestogodišnjeg đaka prvog razreda bogoslovije udari auto ispred škole? Ko bi za takav incident, u suštini, bio kriv“?

Odgovorio mi je da je uvjeren da je problem tek u administraciji i da su se molbe, možda, negdje i zagubile. Po njemu, moguće je da nisu bile adekvatno sastavljene ili poslate na pravu adresu.

I tako se završio još jedan u nizu naših razgovora. On je otišao kući sa uvjerenjem da je problem administrativne prirode. Ja sam pošao u internat sa nepokolebljivim sumnjama u to uvjerenje. A ležeći policajac je ostao paradigma odnosa cetinjske opštine, a šire gledano i države Crne Gore, prema najstarijoj obrazovnoj instituciji u zemlji!