List ,,Dubrovnik“ 1902: Otuđili nas od našeg slavnog srpskog porijekla i unijeli razdor među braćom
Bacanje čamaca dubrovačkog gimnastičkog društva Dušan Silni u more od strane frankovačke rulje, jula 1914!
Politički list ,,Dubrovnik“ nije prezao od isticanja činjenice da je Dubrovačka županija bila srpska zemlja koju su njeni žitelji – porijeklom Srbi pravoslavne vjere, primili od srpskih vladara, kao i da su u ranom srednjem vijeku po osnivanju Dubrovačke republike bili primorani da se odreknu pravoslavlja i svog srpskog porijekla, što predstavlja, kako je pisao list na početku 20. vijeka, prvu fazu ,,razdora među jednokrvnom braćom“.
List koji je izlazio u Dubrovniku u periodu od 1892. do 1914. i od 1937. do 1941. godine, u svom godišnjaku iz 1902. ističe da su najstarije crkve na ovom području bile pravoslavne jer je cjelokupno stanovništvo bilo pravoslavno, kao i da se koristilo isključivo ćirilično pismo, a da su pravoslavni Srbi u ranom srednjem vijeku bili primorani da se odreknu svoje pravoslavne vjere i prime katolicizam.
To je, posebno se naglašava u listu iz 1902. godine, neporeciva istina koju su isticali sami Dubrovčani tog perioda.
“…Ako to ne bi bila kakva crkvica istočnog obredam jer su i Župljani, kako i ostali stanovnici nekadašnjeg Zahumlja i Travunije, bili pravoslavni i služili se ćiriličnim pismom, isto onako kao Istrijanci i Dalmatinci glagolskijem. Tek onda kad nad Župom zavlada Dubrovačka republika, Župljani bijaju pokatoličeni, a to ne iz vjerske nesnošljivosti, već što je tako zahtjevalo ustrojstvo i položaj one male republike. Ovo je neporeciva istina koju sami onovremeni Dubrovčani ispovijedaju“, piše u dubrovačkom listu.
Stanovnici ovog podneblja su se počeli odricati svog srpskog jezika, ne nazivajući ga više ,,srpskim“, već ,,našim“, a to je, kako je ,,Dubrovnik“ naglasio, imalo isključivo političku pozadinu.
List navodi da je najgore što su se Dubrovčani u tom periodu počeli izdajnički ponašati prema svojoj srpskoj braći i to nazvao prvom fazom ,,odnarođenja“ od svog srpskog bića.
,,Od tog časa i ako bijahu sačuvali još koje narodno obilježje, ipak su svoj vlastiti jezik malo po malo počeli nazivati ,,naški“ umjesto ,,srpski“, a to je pak poticalo iz čisto političkih obzira… Što je najgore jeste to da su od onog doba Župljani i ostali naši seljaci počeli prezirati braću svoju i podrugljivim ih imenom nazivati. Ovo doba sačinjava prvu fazu odnarođenja…“, stoji u dubrovačkom godišnjaku.
Druga faza otuđenja Dubrovčana od svog srpskog porijekla ogleda se, kako je pisao ovaj list, u otimanju i uništenju ponosa i svake uspomene na slavnu srpsku prošlost i srpsko porijeklo dubrovačkih seljaka.
“...A druga se pojavila tek za našijeh dana kad poznati faktori prionuše iz petnijeh žila da potpuno otrgnu i unište u našemu seljaku svaki narodni ponos i svaku uspomenu svoje slavne prošlosti“, isticao je ,,Dubrovnik“ 1902. godine i dodao da je dubrovačkim seljacima nametnuta nova, umišljena i neprirodna narodnost, sa ciljem da sije razdor i mržnju među jednokrvnim – srpskim narodom.
“…Čijem se sije razdor i mržnja između jednokrvne braće, a da bi za što? Za puki fanatizam s jedne ruke, a s druge opet za nezasite interese trećijeh“, zaključuje se u starom dubrovačkom listu.
Pročitajte još:
Bokeški Srbi katolici knjazu Nikoli: Dobroćani srcem vape – neka se ponovi srpska slava!
Za trenutno stanje u Dubroivniku najvise je odgovoran Milo Djukanovic. Ali, i ovo ce zlo proci, Dubroivnik je bio o opet ce biti srpski biser Jadrana.
Istorijska istina je da su Srbi i Hrvati zaista braća i da su bratski živjeli do XX vijeka. I razgraničenje dva naroda je obavljeno bratski na Duvanjskom saboru. Granica je bila ušće rijeke Cetine, Neretva sa svim pritokama je srpska, Vrbas sa pritokama je hrvatski, Bosna sa pritokama je srpska, komletan Srem je bio dio bugarskog carstva, a Slavonija hrvatska. Sadašnje županije Dubrovačko-neretvanska i Vukovarsko-srijemska su na srpskom istorijskom i državnom prostoru. Ferhat paša bratanić Mehmed paše Sokolovića je osvojio za potrebe Osmanlija Banja Luku koja je do tada bila u nadležnosti Zagrebačke biskupije i Hrvatske i naselio okolne prostore srpskim življem iz Hercegovine, Raške i Makedonije. Kongregacija za propagandu vjere je za potrebe Vatikana prevela Srbe katolike u Hrvate na svim prostorima gdje je to bilo moguće u Lici, Dalmaciji, Dubrovačkoj republici, Slavoniji, Boki, središnjoj Bosni i zapadnoj Hercegovini.
Pa onda i Dubrovnik i danas srpski, što je problem? Ne znam zašto smo napadali te divne Srbe?
Milo je obecavao Srbiju do Neretve, vodio vojsku na Dubrovnik a 30 godina kasnije, Dubrovnik je ustaski grad a Milo najveci srpski neprijatelj. Ali, ko zna sta sutra nosi, a kamoli za 30 godina. Jedino znam Mila ceka sud istorije, niko nije pobjegao od tog suda, pa nece ni on.
Ovaj portal za cilj ima da izazove napetosti do netrpeljivosti u nasem narodu. Vi samo delite narod. Iznesete par cinjnica i par podataka, bacite medju narod zeljan istine i pravde, bas kao kada se medju gladne baci kriska hleba i imate zustre nego zucne rasprave. Potpomognute sa nekoliko botova i zaradili ste platu.Istina ce izaci na videlo.
Istina uvek boli vas ustase,balije i bivse srbe!
Kakav crni dubrovnik.Nama se to sad desava.Zivimo u pocetku konvertiranja dje jos izgleda trapavo, smijesno i nemoguće.
Pa se smijemo dpsovcima sto prepravljaju spomen ploce svojim djedovima ili braci na slavama kad se ubjedjuju ko je ko.
Evo jedne pozamašne knjige za sve Monteprkno fašiste o Dubrovačkoj književnosti od velikog Srbina, a katoličkog popa Ivana Stojanovića, koju je izdao (1900.) prije ovih novinskih spisa Dubrovačkog lista:
https://upload.wikimedia.org/wikisource/sr/0/05/%D0%98%D0%B2%D0%B0%D0%BD_%D0%A1%D1%82%D0%BE%D1%98%D0%B0%D0%BD%D0%BE%D0%B2%D0%B8%D1%9B-_%D0%94%D1%83%D0%B1%D1%80%D0%BE%D0%B2%D0%B0%D1%87%D0%BA%D0%B0_%D0%BA%D1%9A%D0%B8%D0%B6%D0%B5%D0%B2%D0%BD%D0%BE%D1%81%D1%82.pdf
Nemam mi sta da osudjujemo hrvate. Oni su sve katolike u iliriku pretvorili u hrvate kao sto smo mi sve pravoslavce u srbe, i to je to.
Tako to funkcionise.
Ima tamo neki ustasa u hrvatskoj koji se zove Danijel Srb.
Samo prezime mu govori sta je poreklom, ali kakve to ima veze.
Uostalom, ako cemo po bibliji svi imamo isto poreklo od nojevih sinova.
Sto se tice tih hrvata, nije to uopste toliko pogan narod koliko mi to predstavljamo, nego je sirotinja.
Bednici kao i mi, i zato nas zapadnjaci u okrecu u sukobe. Guglajte malo da vidite koliko se ta hrvatska sirotinja mesa sa drgom isrotinjom. Na Novom Zelandu cete naci neke tarrro hrvate, koji su u stvari maori (polinezani) koji imaju hrvatske korene, jer anglosaksonci u 19 veku nisu hteli da se mesaju sa maorima a hrvatski gastarbajteri jesu. Ili na primer lider eskima i indijanaca na aljasci je neka indijanka sa hrvatskom prezimenom, identican slucaj. Isto u Cileu. Dakle beda o sirotinja koju zapad manipulise, vec vidjeno milion puta.
Mnogo kakiš Zorane, o temi o kojoj jedva da znaš nešto!
Dubrovačka nošnja je izvorna Hercegovačka Nošnja
Oćete li ovo ponovo da oslobadjate Dubrovnik pa propremate teren
Zovite obavezno Emila da vam pomogne
Lojavi ne sluzi se srpskim imenom.
PERO IZRODE PRODATE VJERE!
Ovi Nikola Zec je ,poput grbaljskijeh đetića, potomak isluženih robova sa rimskih i venecijanskih galija.
Govore o tome i ne- srpska prezimena po cijelon Grblju, kojih i nema drugdjegod, o fizionomijama arabskim i maorskim , posebno u donjem Grblju, da i ne zborimo, niko se ne podvrgava DNK analizi i antropološkim premjeravanjima, i dalje se kopulira u
brlogu nametnutog svetosavlja u primitivnom
sojluku, mahom nesoja i nikogovića !
Nik Rabit je od halapljivijeh ….klačina dveznadarskih, koji vjerovatno nije čita’ Hiva Gundilića i cuja za
Cvijetu Zuzorić u medievalnom Dubrovniku!
Blago tebi Balšiću. Takav um, a još i kraljevskog roda.
Što ćeš, kriju onaj nalaz uspravno zakopanih robova sa vezanim rukama.
To su „otvorili“ kada su kopali temelje, brzo zatrpali i prešli na drugu lokaciju – sve u Grblju !
Nikola Zec , potomak holandskih zečeva sa malijem ušima, ovo ne zna, jer
nije dovoljno duboko kopao po arhivama!
Slučajno sam bio na li u mjesta i vidio skelete robova in situ sa vezanim rukama, okovima.
Ovo se krije, i to je skrivena istorija Grbljana, navodnijeg Hrebeljanovića.
Balsicu, Balša III je ostavio Zetu tastamentom srpskom Despotu Stefanu Lazarevića sinu Cara Lazara, koji je vladao Zetom.
A sto se tice lista Dubrovnik valda su oni 1902 znali šta pišu bolje o tom vremenu nego ovi današnji komentatori kao Balšic.
Mijenjaj ti prezime ,ali se nemozes ti promijeniti ,nekad si Tripo nekad Balsic sjutra neki Konte
uvjek nova licnost ,vazno da ti je posao castan,a to je najvaznije,sve za Montegro a Motegroo za vrecu soli,znamo se ,samo ti nastavi to ti je i djed radio,sto se toga tice kuca se dobro naslijedila.Kise i spjuna nikad dosta?
E braćo draga nije VATIKAN,iza Vatikana stoje cionisti.VATIKAN je samo instrument za ispunjenje židohazarskog pokolja čovečanstva.Slabo učite !
Sendvič i 5€ dnevno od DPSa, to je tvoja cijena.
Sta uradi prokleti vatikan. Nadam se da ce potonuti u duboku provaliju
Da bi se razumio vjerska istorija Dubrovnika, treba poznavati bolje istoriju. Ali čak i da je Dubrovnik bio većinski srpski grad, on je u isto vrijeme rimokatolički. Šta nekom Srbinu iz Berana ili Kragujevca znači crkva svetog Vlaha, samostan Male Braće, da li je u stanju da istinski razumije djela Iva Ćipika ili Iva Vojnovića? Meni kao pravoslavcu su po svemu bliski Gruzijci sa kojima mi je zajednička jedino pravoslavna vjera. Jer, kad smo objedinjeni vjerom objedinjeni smo i duhom. Hristos je među nama. Šta je između nas i Dubrovnika? Duhovna provalija koja se ne može preći, koliko god neki to pokušavali.
Pre ikakvog uvoda, samo ću ti ovde izvući citate šta su crkvena lica naše SPC govorila o katoličkim Srbima, da bih ukazao koliko pogrešan pogled imaš na tu temu.
Vladika Nikolaj Velimirović: „Poznato je da su Dubrovčani Srbi katoličke vere, no izgleda da baš ta raznolikost u veri pod pritiskom jednake sudbine jače i silnije spaja i vezuje Srbe u Primorju. Ima Srba katolika i u Herceg Novome, ali njihovo je rodoljublje izvrsno i nenadmašno.“
Mislim da je ovo i više nego dovoljno što je ovime naša crkva upravo osudila to što si istakao ovde. Ali da se ne zaustavimo na tome:
„Iz dubine duše proklinjem onoga, koji je prvi izrekao vulgarnu parolu: „Nema krsta bez tri prsta““
Mislim da ne treba da spominjem još jednog vladiku, Savu Petrovića, koji je veoma dobro duhovno razumeo Dubrovčane, pa ih nazivao jedinim slobodnim Srbima i hvalio što nisu zaboravili ko su i svoj jezik. A da ne spominjem rečenicu „Brat je bio ma koje vjere bio“ koja svedoči da ta „duhovna“ provalija koju ističeš nije duhovna, nego provalija neznanja koje je posledica toga što u prošlosti nismo hteli da „nerviramo“ ove i one ako uzmemo da se bavimo istorijom. Ipak, nemoj pogrešno da me shvatiš, jer verujem da to nisi istakao zlonamerno i da ne vidiš da je činjenica da su takvi stavovi izrazito pogrešni i da su u prošlosti dobrim delom odgovorni za ovo što imamo danas, a to je da te Dubrovčane katolike, starosedeoce, nećemo vratiti jer su oni danas okoreli Hrvati i to je svima jasno.
A ipak, do pre 100 godina, tamo je stajao snažan srpski pokret, koji je nastao spontano i iz jednog prostog razloga – što ljudi nisu sveli etnički, a ne religijski, pojam Srbin na pravoslavlje. Naravno, nije mogao da preovlada, iako je nadjačao u kratkom periodu od 10 godina krajem 19. veka čak i hrvatski, ali je opet to uspeo da uradi u vreme jedne Austrougarske – totalitarne monarhije u kojoj su guverneri BiH zabranjivali svoja istorijska dela, zbog propagande (Benjamin Kalaj i njegova istorija Srba).
Vidiš, tebi je možda bliži Gruzijac koji deli veru sa nama. Po veri i duhovnosti, bliži je i meni. Delimično su nam zbog toga neki aspekti kulture iste, jer je na kulturu dosta uticala i crkva u srednjem veku. Ali celokupno gledano, kulturološki, meni neće biti bliži Gruzijac od nekoga ko govori mojim jezikom, ko je mog porekla i ko ima istoriju blisku meni, a da ne spominjem mentalitet koji jeste malo „italijanizovan“, ali zapravo čist hercegovački. Narod vezuje kultura, tradicija, ne samo vera. A tek kao posledica toga nastaje identitet, a ne obrnuto. Kako Albanci imaju tri vere, i kako je Albancu pravoslavcu bliži Albanac katolik nego Srbin pravoslavac? Eto ga kontraprimer koji ruši tu tezu koju si izneo. A i pravoslavci i katolici su hrišćani – i oni i mi verujemo u Isusa Hrista. A opet ima i Srba ateista – pa šta. Kultura im je srpska, tradicija im je srpska, istorija im je vezana za Srbe, a i tako se osećaju – dakle Srbi. A daleko veća duhovna provalija je između nas i ateista. I šta ćemo sad?
Što se tiče Dubrovačke književnosti, očito je ili nisi čitao ili nisi dobro čitao. A vidiš, ja i dosta mojih prijatelja jesmo. I sve su razumeli, a niko od njih nema veze sa primorjem. Tako da zaista nisam shvatio o čemu pričaš, kada si to izneo. Ako si mislio na čoveka sa sela, ako je taj iz Srema, teško će on shvatiti mentalitet Piroćanca, ali će znati da je i on Srbin po istom jeziku i njegovom identitetu, ali, slažem se, i veri i to SPC i običajima vezanim samo za nas (slave itd). A Dubrovčani i njihova književnost – isto pevaju o borbama protiv Turaka, isto su Sloveni, isto pevaju kako svi Slovini iz Bosne, Dalmacije, Raške i Zete treba da se ujedine, iste su im želje, čak i mentalitet vrlo sličan Hercegovačkom – jasno je i zašto, jer su potomci srpskih žitelja Travunije i Zahumlja koji su se tamo useljavali i asimilovali Romane. Preporučujem ti baš Ivu Vojnovića i njegova dela, ali i Marina Držića i Gundilića, a posebno bih ti istakao „Danicu“ Junija Palmotića. Misliš da pravoslavni Srbin nije u stanju da razume barokna i renesansa dela – pa nije ovo srednji vek danas, ili vreme Turaka kada su Srbi izgubili svoje institucije i kada im je jedino ostala SPC (u srednjem veku je upravo osnovana kao srpska, jer je bila srpska) kao jedini svetionik identiteta i kulture, a kada je počelo rasipanje katolika, a kasnije i muslimana, od nas.
Tako da, šta je između nas i Dubrovnika? Duga istorija, istočnohercegovački dijalekat, štamparije i ćirilične knjige, epika slična našoj i daleko poreklo koje ih vezuje za nas.
To su neke zamerke na tvoj komentar. Ipak, sa druge strane, izneo si neke stvare koje jesu korektne. Dubrovnik kao grad jeste i u prošlosti je uvek bio čisto katolički. Takođe, Pelješac i nije bio baš kompletno verski homogen, već je bio mešavina katoličkih i pravoslavnih naselja, mada je istina da je naginjao ka pravoslavlju u srednjem veku. Ipak, ne bi se katoličanstvo tako brzo probilo na tako velikom području (za Dubrovnik) da nije bilo katolika. Ali, to ne menja činjenicu da su ti slovenski žitelji u srednjem veku bili Srbi i da su ih tako svi tretirali. I to neće promeniti nijedna laž, niti veštačko nazivanje pomena srpskog jezika na tom prostoru nazivom „bosančica“ ili „hrvatska ćirilica“ – termini koji ti ljudi za svoj jezik i pismo nisu nikada koristili. Može ono da bude brzopotezno ili ne znam po čemu različito od one u Raškoj, ali su je tamošnji ljudi nazivali „srpskim“ (idiome seruiana, lingua serviana i slično). Što se Konavla tiče, tu je stvar drukčija – i jeste velikim delom bio pravoslavan, i to ne previše tako davno u prošlost.
Ali danas je takvo stanje kakvo jeste, i ono se neće menjati ma koliko god istoriju otkrivali i razumeli. Ipak, to ne znači da treba tu istoriju da zaboravimo i da se odričemo toga. Pogotovu ne da se naviknemo na odricanje drugih ljudi samo zato što nisu naše vere.
Poštujem svačije pravo da gradi svoj identitet kako hoće. Moj identitet je prevashodno vezan za pravoslavnu vjeru i ono što je ona iznjedrila kroz vjekove. Dali ste primjer Albanaca kao naroda tri vjere. Ne bih se baš sa tim složio, jer znam kakkvi su odnosi katolika i muslimana u Tuzima. Znate li sa druge strane da Grci nikada nisu prihvatili svoje sunarodnike koji su promjenili vjeru i prešli u katoličanstvo? Ja sam dao primjer da mi je bliska Gruzija, jer trenutno čitam dosta o crkvi u Gruziji. Čim sam pročitao jednu knjigu osjetio sam i narod i zemlju i njihove svetinje kao dio sopstvenog identiteta iako nisam tamo bio nikad. S druge strane, iako sam Kotoranin, nikada nisam ušao u katedralu svetog Tripuna ili prešao granicu i otišao u Dubrovnik. Prosto ne osjećam da to pripada meni, mojoj duhovnosti, tradiciji, kulturi. Jezik i krv nije nešto što može da vezuje narode. S jedne strane to može biti značajno, ali ne primarno. To imate na primjeru bivše Jugoslavije. Zato sam postavio pitanje šta čovjeku iz Berana ili Kragujevca znači Dubrovnik. O Ivu Ćipiku i Vojnoviću je pisao i Jovan Dučić. Mislim da je tu dao opservaciju Dubrovnika koja nije baš onakva kakvu mi zamišljamo.
Ne kažem da su odnosi među njima sjajni, ali će oni uvek za sve biti ono što jesu – Albanci, kakvi god da su. Isti jezik, ista kultura, isti identitet, ista istorija. Obrni okreni – uvek će za sebe reći da su Albanci. A sa druge strane, mi imamo tendenciju da zbog onog uskog, međusobnih sukoba, ne vidimo ono što je šire. I njih ima sve više, a nas manje. Pitam se zašto?
Sa druge strane, moj identitet je vezan, ne samo za religiju, već za kulturu, tradiciju, običaje, jezik – kada uzmete da se bavite sociologijom i drugim političkim naukama, videćete da je zapravo kultura ta koja je nosilac etničke svesti. A opet, to me nije sprečilo da vidim primorske gradove i da ne gledam na njihovu istoriju kroz oko današnjice – što je česta i kardinalna greška koju ljudi prave. Da ne spominjem da bez Dubrovačkog arhiva danas veliki broj stvari ne bi znali o našoj istoriji. Naravno da je istorija Dubrovnika bitna sa tog stanovištva, ali je i dobar misaoni eksperiment, ako ćete tako, da vidim šta se desilo sa našim narodom koji je imao drugu veru, a i sreću da izuzetno mudrom politikom ostane nezavistan. Odnosno, da vidim šta bi se desilo sa nama, da nismo imali osmansku invaziju na ove prostore koja je uništila naš kulturni razvoj.
Dalje, kao što rekoh – ima i Srba ateista, a niti me privlači ateistički pogled na svet niti sam za njega vezan, a opet, oni su Srbi i uvek će mi biti po svemu bliži nego drugi narodi, sem po pitanju vere. Jer, jedno je moje mišljenje i šta mene mami, a drugo je šta kaže nauka koja je surova i jasna – istorija je takva kakva jeste, vera je takva kakva jeste. Da ponovim, kao što su govorili vladike Nikolaj Velimirović i Sava Petrović, a i mnoga druga naša crkvena lica.
Što se tiče Grka, govorite o Grcima sa pojedinih ostrva poput Sinosa. Grci nisu prihvatili njih zato što je kod njih crkva imala najsnažniji uticaj. A opet, da li ste se zapitali zašto je to tako bilo? Svakako da nije duhovni život odgovor na nacionalno pitanje. Odgovor sam vam zapravo već dao: od kraja srednjeg veka, Srbi i Grci gube svoje institucije. Da ne shvatite pogrešno – ne institucije u smislu kao danas, već institucije u vidu feudalaca, njihovih dvorova koji su bili mamci za umetnike i pisce, a i crkve i manastire, ali i štamparija koje su počele da se otvaraju i slično. Kraj srednjeg veka je za Evropu početak prave renesanse – u vidu kulturnog razvoja jednog naroda. Štamparija je omogućila širenje pismenosti, a preko pismenosti, kulture i jezika. Tako se u većini zemalja stvara temelj onoga što će dosta kasnije postati nacija. A Srbi i Grci su to dobili tek u kratkom periodu, a onda zbog Osmanlija izgubili, i sve se svelo na crkvu kojoj je ostao taj teret da nosi identitet jednog naroda. Zbog toga je crkva, u tom kontekstu, odgovorna za to što su naši katolici postepeno bili udaljeni od nas – ali ne i kriva, niti je to zlonamerno radila. Sa druge strane, Grci katolici nisu bili katolici oduvek – Grcima su katoličanstvo doneli Mleci – osvajači. A ovamo, Dubrovnik je još od Raskola bio katolički, kao i neki drugi primorski gradovi. To znači da je za naš narod ta vera tamo bila njihova vera, a ne osvajački elemenat. Ali šta ćemo sa činjenicom da je Grčka država 1923. godine prihvatila i islamsku veroispovest unutar svojih granica. I danas ima muslimana koji su Grci, dosta malo ali prisutni i za divno čudo, prihvaćeni u društvu, iako odnosi između, na primer, Turaka sa Grcima nisu sjajni, najblaže rečeno.
Žalosno je što niste ušli u Katedralu sv. Tripuna, jer se u istoriji katedralama srednjevekovnog Kotora, metaforično, „krije“ u vidu asocijacije jedan čovek kroz koji se naš srednji vek simbolično ogleda – fra Vita Kotoranin, neimar Dečana. Zamislite, jedan katolik, a opet, naš čovek, i svom kralju i kraljevstvu „zida“ među najlepšim manastirima našeg srednjeg veka. To govori o velikom jedinstvu katolika i pravoslavaca u srednjem veku, u našoj državi, ne zbog vere već zato što su bili isti narod. Da su bili drugi narod, odnosi ne bi bili tako lepi (pogledati Mlečane, na primer). I tako je bilo dok nisu Mlečani osvojili te prostore. Oni Mlečani koji su igrali na kartu „zavadi pa vladaj“, jer, kako su govorili, da sažmem njihova religiozna dela u tom kontekstu u jednom rečenicu, nikad, po njima, pravom hrišćaninu (katoliku) neće biti blizak šizmatik (pravoslavac). A kada im je odgovaralo, i između samih katolika (pogledati odnose Perasta i Kotora u 17. i 18. veku, gde su Mlečani „potpaljivali“ Peraštane da se dokazuju da su bolji junaci od Kotorana i slično). Dakle, sa jedne strane, katolici koji su vezani za svoj dvor, koji rade za svoju državu i narod u njoj – u vreme srednjevekovne Srbije, a sa druge strane, katolici koji pod Mlecima truju pravoslavne popove u Grblju. Dakle, ne radi se o religiji već o zloupotrebi religije u političke svrhe. Preporučujem vam Risto Kovijanića i njegovu krinju „Vito Kotoranin – neimar Dečana“.
U tome se krije glavni problem tog „nerazumevanja“ koje ste naveli. Mi smo do vremena Turaka bili jedan narod, koje god vere. Nakon neprijateljskih osvajanja, mi se udaljavamo jedni od drugih. Da li to znači da treba tako da radimo i danas? Naravno, ne govorim o onim ljudima koji su danas Hrvati i koji podržavaju tu njihovu politiku koja nije dobra po nas, al’ govorim o sećanju na one ljude koji su bili u vreme Austrougara i Mlečana katolici, a Srbi.
Dučićeva dela sam čitao, ali je govorio upravo ono što sam vam i rekao – govorio je o uticaju Austrougarske na taj grad. Nešto što se veoma često ignoriše. A ja vam opet ističem, i pored tog uticaja jedne mračne države koja je svu snagu upregla u to da satre srpsko ime sa svog prostora, a opet, Dubrovnik i Cavtat iznedrili Valtazara Bogišića, Medu Pucića, Matiju Bana, Antuna Fabrisa, Rešetara i mnoge druge značajne ličnosti za srpstvo. „Duhovna provalija“ Matiju Bana nije sprečila da u vreme dolaska u Beograd da ideju da se na Vračaru podigne crkva zarad Svetog Save, na primer.
Što se tiče Ive Vojnovića, ja znam da je Dučić zapisao ovo:
„Niko nije bio toliko duboko prožman tradicijom svoje rase koliko ovaj prefinjeni dubrovački pesnik; i niko nije tako razumeo gde treba da se tradicija traži. I mogao je da tako jasno uvidi da je nemanjićka država sa svojom istorijom, a isto toliko i još više sa svojom legendom, osnovna podloga naše državne i kulturne ideje. I zatim, da je njegov i naš Dubrovnik, kao i sve drugo u našoj istoriji, samo jedna sjajna epizoda one ogromne duhovne i materijalne moći koju su predstavljali Nemanjići svojom velikom državom i njenim tragovima.“
A i ovo:
„Bio je pretnja onom koji su bezdušno i sračunato trovali sve kladence iz koji pije snagu naša mladež. Vojnović je, nažalost, zamaknuo onda kada su progovorili mnogi najgori među nama, već od pre nekoliko godina, čim je skinuo sa sebe okove neprijateljske. Ali je govorio njegov primer i živela na našim usnama njegova lepa poetska i patriotska reč.“
Danas je nažalost, zbog naše nezainteresovanosti i nedostatka borbe, preovladalo, ipak ovo drugo – podela i odvajanje. Ali, kao što rekoh, to ne može biti opravdanje da se nekom istorijom ne bavimo, ili da to odbacujemo i svoje lična osećanja guramo nad onim drugim.
Sve u svemu, nadam se da niste shvatili moje pisanje „antagonistički“ prema vama, već kao jednu diskusiju. Puno pozdrava za vas.
Gos. Ivanoviću za jednog Kotoranina tužna konstatacija.
Bravo za komentar. U Konavlima meštani imaju puno izraza koje sam čula u selu na granici Srbije i CG (Pribojska opština). Inače, na zgradi u Dubrovniku piše Dušan Silni.
Gos. Pucić preljepo rečeno. Boka kao i Dubrovnik su bili oličenja suživota i kulture ovih prostora a i šire.
Možda ne bi loše bilo da prvo oslobodite Kosovo pa da onda udarite na Dubrovnik, nemate snage za dva fronta, ili ipak imate?
Možda bi bilo dobro da se konsultuješ sa prađedom o tome? A do tada da ne komntarišeš, jer se nesretnik prevrće u grobu od toga šta je izrodio.
Evo prađed mi se javio i kaže da bi bolje bilo da se sami predaju, da ne prođemo kao prošli put.
Brzo mu odnio vode da zajedno pijete!
Sigurno je nesretni prađed u ovom javljanju i rekao da je žedan, nego ova ološ to prećutkuje ?
Bole od rjeci bolestan
Možda ne bi loše bilo da prvo oslobodite Kosovo pa da onda udarite na Dubrovnik, nemate snage za dva fronta, ili ipak imate?
Prvo Dubrovnik nijesu napali Srbi ovaj zadnji put ako nijesi znao,nego oni koji nijesu ni danas nacito sta su a presli su odavno pedesetu godinu zivota.Nebi trebalo pojasnjavati vise ovdje to
ako nijesmo stvarno toliko zaboravni.ovdje se radi samo o nekim stvarima koje su bile i koje istoriska nauka konstatuje,moze se covjek danas pisati sta ga je volja kao da je to problem ,onaj u Hrvatskoj se vjencao s kravom ,ulicma setaju nakradni ljudi i dice se sto jedan drugom cepaju supak polnim orgnom i kazu da su na to ponosni,drugi i iskopavaju grobove svojih predaka i mijenju natpise na istima treci kazu daje njih Gospod poslao da budu oni crkva,dakle ne radi se o tome ovdje!
Pokusava se samo iznijeti istoriska istina,a o Kosovu nije jos recdena zadnja riejc,o Montgru jeste ubrzo,nesto padaju brodovi jedrilice i ko zna sta jos ,vjerovatno i avioni-privatni prenose zlu tvar,ali steze vam se kolana i to jednom zauvjek.A Kosov ce uvjek biti nase dokle nas bude,a nas ce biti do zadnje ure,a Bole vas dokle je slanine!
Dubrovnik je napao Milo Srbin koji je kasnije postao Milo Crnogorac a da kojim slučajem opet postane Milo Srbin sve biste mu oprostili pa i to što je opustošio Crnu Goru.
Sad se vi pogledajte u ogledalo.
Al to opet ne menja cinjenicu da su Dubrovcani poreklom Srbi.
IMAMO POTURICE!
Postoje dokumenta o tome da je od srpskih vladara, koji su mu bili u zaleđu, Dubrovnik nešto dobio na dar a nešto kupio. Okolina je dugo pripadala istočnoj crkvi. Za Ston i Rat Dubrovnik je davao novčani prilog kaluđerima srpskim, koji su se povukli u Svetu goru. Dubrovčani su veoma važan korak učinili 1333. kupovinom Pelješca, gde su stanovnici pre dubrovačke kupnje bili pravoslavne vere, a po jeziku, običajima i nošnji bili su srpske narodnosti. Većina krajeva dubrovačke oblasti kasnije se polatinila, ali ako zađemo duboko u prošlost, pronaći ćemo svuda srpske korene. Konavljani su u staro doba imali oženjene popove, kao što je po istočnom obredu, a ženu su nazivali popadijom. Kasnije i kada su usvojili latinske običaje, popadijom su zvali majku, sestru i službenicu popovu. Ostala su i krštena imena: Jovo, Vuko, Nikac, zatim stari srpski natpisi na grobovima u Popovićima, na Vignjima, u Lovornu; ostalo je krsno ime: Nikoljdan, Miholjdan, Mitrovdan, Lazareva subota. Sve do XIX veka ostala su sačuvana imena brda, dolina, običaji i srpska nošnja. Iz tog perioda ima i povelja pisanih ćirilicom. U Konavlima su se oduvek čule gusle i narodne pesme, mahom i u svoj dubrovačkoj okolini, što je poznato srpsko narodno obeležje.
Svadba se vršila po srpskim običajima. Na osnovu svega toga može se videti da okolina dubrovačka, iako je prešla na katoličanstvo, nije prestala biti srpskom jer kako su govorili upravo znameniti Dubrovčani koji su bili katoličke vere „baška vjera baška narodnost“. Uostalom pravoslavnoj crkvi pripadaju i grčka i bugarska i rumunska crkva. To bi morali razumeti duhovne vlasti i jedne i druge vere jer Srbi katolici, iako su bili zaneseni za svoju srpsku narodnost, isto toliko držali su i do vere katoličke.
U Dubrovniku je bila stvorena praksa da se „niko u grad ne prima za stalnog žitelja ako ne usvoji pravilo katoličke crkve. Pri tome se narodnost nije menjala kao što je to bilo kasnije u Hrvatskoj, jer u Dubrovniku je živeo isti narod kao i u okolini mu, iako razdvojen u dve crkve. Pokatoličeni pravoslavni Srbi u Dubrovniku ostajali su i dalje Srbi, čuvajući i svoju tradiciju i svoje običaje.“2 Nazivi svetaca i praznika bili su kao u ostalim delovima srpskoga naroda (Ivanjdan, Lučindan, Petrovdan, Krstovdan), isti običaji bili su za Božić, Đurđevdan, na isti način su sekli badnjak. Dubrovački biskup Mato Vodipić3 u svom romanu Marija Konavoka objavljenom u Zagrebu 1893. piše da je slava divan običaj i da se „uz veselje pije u slavu božju kao kod svih Srba, a napija se obično do pete čaše. One krsne zdravice, kako ih je i Vuk zabeležio, i danas se obavezno izgovaraju uz veselje, naročito na slavskom gošćenju. Uz živu srpsku tradiciju vezanu za pravoslavnu veru i prošlost čuvala se i hercegovačka nošnja pa je dubrovački nadbiskup morao da preduzima posebne mere protiv sveštenih lica koja nisu htela da odbace poznatu hercegovačku kapu.4 Čuvao se narodni duh, narodna književnost, junačke i lirske pesme, pevanje uz gusle, pa se tragovi osećaju i u delima mnogih dubrovačkih pisaca. Obično se tvrdi kako je Matija Ban5 sa Medom Pucićem6 u burnim godinama 1848/49. dubrvačko slovinstvo preimenovao u srpstvo, a zanemaruje se činjenica da je dubrovačko slovinstvo uglavnom značilo što i srpstvo, sa onim nasleđem iz zaleđa, i da je u stvari tada samo dobilo svoje pravo ime.
https://www.zapadnisrbi.com/zapadni-srbi/republika-srpska-krajina/dalmacija/28-srbi-u-dalmaciji?start=6
Ajde Zecu, bjeloglavi supu, ostavi se Raguse,
drž se Budve, Maina i Pobora.
Slabo si mora ćuća, iako si po nautici „plivao“.
Svrati na Boninovo , kod don Grge Tomića ili kod tvoga popa Spajića, pa neka te pokišaju malo na Dančama, a potla u Male braće, na ekumenski objed.Pitaj za stare serbske dokumente i poklone Lazareve, ako imaš kuraži.
Je si li siguran da si i ti srpskog roda?
Jesu li te to naučili mantijaši maniti, što škrabaju
po zidova ?
To kljunasu brate Srbine.. ti si pravi brat Srbin…dolazim
Juzni i Zapadni Srbi:
https://www.zapadnisrbi.com/zapadni-srbi/republika-srpska-krajina/dalmacija/28-srbi-u-dalmaciji
Tokom kampanje uoči referenduma o državnom statusu Crne Gore (2006), Grupa za promjene nije podržala opstanak Državne zajednice Srbije i Crne Gore, već je zvanično zauzela „neutralan“ stav.[5] Međutim, Nebojša Medojević je javno saopštio da će na referendumu glasati za nezavisnost….kakav Dubrovnik, nas u Srbiji zanima samo stanje nacionalne manijene, srba u CG.
Isti recept.
I ovdje se sve više govori „našim“, umjesto srpskim jezikom.