Lista čekanja
1 min readPiše: Batrić Babović
Na svim važnim stručnim punktovima može se naći da se u Londonu čeka dvije godine na operaciju kuka, tri godine na operaciju ramena i koljena. U Berlinu je otprilike isto sa vremenom boravka na listi čekanja. Slično je sa hladnim ( elektivnim ) operacijama srca, krvnih sudova, pluća, organa za varenje i svih drugih vrsta intervencija. Na takvim listama mire se medicinski red i poredak sa jedne i pravni poredak sa druge strane. Da je sve hitno i da sve treba da se operiše u sekundi, ne bi bilo ljekarskog kapaciteta da to podnese i izdrži, niti bi bilo živih ljudi da je cijela medicina hitnost. U Crnoj Gori liste čekanja svi uređuju i svi preuređuju.
Počne se unutar porodičnog kruga savjetima, preporukama i intervencijama, a zatim se taj mrežni potencijal prenosi na rođake, nadređene, podređene, kumove, drugove i ukupan spektar ukrštenih crnogorskih odnosa u tri ravni i dimenzije. Ako reumatologija ima jedno urgentno stanje zašto su potrebni dodatni termini za specijalističke preglede? Zašto se svi šećerni bolesnici i bolesnici sa oboljenjem štitaste žlijezde zakazuju od strane izabranog ljekara kod endokrinologa mimo predviđenog roka? Da li funkcionišu nivoi primarne, sekundarne i tercijarne zdravstvene zaštite? Koliko pomaže heliant u izbjegavanju haosa? Sva navedena pitanja odnose se na javno zdravstvo. O privatnom zdravstvu treba da govore građani. Na osnovu mnogih analiza narod vjeruje da se više pažnje bolesnicima posvećuje u privatnoj nego državnoj zdravstvenoj praksi. Usađena je misao da je nivo znanja viši u privatnoj nego u društvenoj zdravstvenoj praksi. Ispravan stav? Indukovani umišljaj?
Nešto treće je možda po srijedi? Kad se na kraju izvede zbir nabrojanih stvari postavlja se pitanje o (ne) realnostima lista čekanja koja prate projektovani medijski pokliči da se ništa ne radi i ne funkcioniše, što je apsolutna neistina. Dok na drugoj strani slušam i čitam konstatacije svog prijatelja R. K o stanju u branši koju on nadzire, prostorno-planski koriguje uz permanentan pokušaj razvoja nalik evropskom, tek tad shvatam da je lista čekanja prevremeno novorođenče tranziciono nedovršenog sistema. A sa svim ovim sabiranjima možda nas sve ubija trka sa Londonom i Berlinom od kojih smo u sistemskoj izgradnji i sveobuhvatnosti udaljeni hiljadama svjetlosnih godina, dok njihove liste čekanja niko ne spominje kao društvenu poštapalicu, vitalno medicinsko ili društveno pitanje. U Crnoj Gori svakoj „eliti“ i medijima bijeli mantili služe kao idealan materijal za skretanja fundamentalnih tema i događaja za planinu Goleš. I nakon Goleša kao krajnji zaključak jeste taj da lista čekanja nije upaljen crvuljak ili infarkt miokarda. Kost je kost i može da čeka. Makar zbog Engleza i Njemaca, ako ne zbog našeg (ne) strpljenja,(ne) znanja, politikantstva, strančarenja, fukarluka, podlosti, intervencionizama i krajnje loših namjera !