Liturgijsko sabranje u Gornjem manastiru Ostrogu povodom Svetih novomučenika Žitomislićkih

U srijedu 26. juna 2019. godine, na praznike Svete mučenice Akviline i Svetih novomučenika Žitomislićkih, služena je Sveta liturgija u Gornjem manastiru Ostrogu.

Liturgijskim sabranjem načalstvovao je jeromonah Vladimir Palibrk uz sasluženje sveštenstva i sveštenomonaštva i vjernog naroda.
Posle pročitanih odjeljaka iz Apostola i Jevanđelja, sabranima se riječima besjede obratio otac Vladimir, koji je govorio o tome zašto je savremena Crna Gora zaboravila sveštenomučenika Vladimira Čejovića Kučkog i Žitomislićkog, ukazavši na njegov svijetli primjer njegovog čojstva, koji se ogleda u tome što je život svoj položio za bližnje svoje.

Otac Vladimir je na početku besjede podsjetio na riječi Proroka Isaije „Jer misli moje nisu vaše misli, niti su vaši putevi moji putevi; nego koliko su nebesa više od zemlje, toliko su putevi moji viši od vaših puteva, i misli moje od vaših misli, ukazavši da ovdje nije u pitanju razlika u prostoru, da je Bog na nebu, a da je čovjek na zemlji, nego u dubljem smislu da su misli i putevi Gospodnji u odnosu prema ljudima uvijek vjerni i istiniti, a da su ljudske misli i putevi često puta lažni i nepostojani“.

Otac Vladimir je naveo i dva biblijska primjera kojim ovo potvrđuje. Prvi primjer je nepostojanost bogoizabranog naroda Božijeg Izrailja koja se ogleda u tome, da nisu mogli da isčekaju proroka Mojsija koji se na vrhu Gore Sinaj molio Bogu i očekivao napisane tablice Zakona Gospodnjeg. „Kada Bog hoće da daruje veliki dar čovjeku, On od istog zahtijeva da prođe kroz određenu askezu posta i molitve, da bi pokazao vjernost prema Bogu.

To se potvrdilo i u novozavjetnoj istoriji, kada su Apostoli morali određeni period posle Vasnesenja da čekaju Silazak Svetog Duha na njih, i dočekali su ga posle deset dana.

Bogoizabrani jevrejski narod, vidjevši da Mojsije ne silazi sa gore Sinaj počeli su da ropću na Boga i na Arona, odreknuvši se Jahvea i Mojsija, zahtijevajući od Arona da im izlije zlatno tele tj. idola kome će da se klanjaju i da mu služe.
Nastavljajući svoju besjedu otac je kazao da se fenomen idolopoklonstva javlja u duši čovekovoj ili u duši naroda, kada nestane vjere.
„Kada narod nema vjeru koja određuje njegov životni kompas, tada taj narod umjesto Boga bira sebi idola. Umjesto Mojsija tj. istinitog služitelja, bira lažne proroke. Umjesto istinite Crkve bira lažnu sinagogu.

Ovaj primjer pokazao se i u Novom Zavjetu, kada je Jevrejski narod, odrekavši se Hrista Spasitelja, umjesto Boga izabrao razbojnika Varavu.

Nažalost, to se dešava i u novoj istoriji Crne Gore. Dio naroda odstupivši od Boga u Crnoj Gori, vođen nekim prizemnim ovozemaljskim interesima, odrekao se od Petrovićevske Crne Gore, od svetih ćivota Svetog Vasilija i Svetog Petra, time ljubeći skute lažnih pseudosvešenika. Zato ne čudi draga braćo i sestre, što ako bi smo danas prošli gradovima Crne Gore, ispitujući ljude ko je bio čestiti sveštenik Vladimir Čejović iz mnogostradalnih Kuča, naišli bi na malo onih koji su čuli o njemu i njegovom divnom podvigu.

Njegov životni primjer, nije poželjan u današnjoj Crnoj Gori, on nije heroj našeg vremena. Nažalost, heroji današnjice su oni koji se Boga ne boje niti ljudi stide.
Njegov junački podvig koji je za većinu ljudi u Crnoj Gori nepoznat, ipak je poznat pred Bogom i svetim mučenicima kroz vjekove.

Našavši se u manastiru Žitomislić 1941. godine, đakon Vladimir je bio sa bratijom manastirskom odveden od ustaša na pogubljenje. Međutim, saznavši da on nije iz tih krajeva, već da je iz Crne Gore, pismeno mu je uručeno pomilovanje i predlog da se vozom iz Čapljine vrati za Nikšić. Đakon Vladimir Čejović je odbio ponudu rekavši, da je on došao zajedno sa manastirskom bratijom, rekavši da će sa njima da podijeli sudbinu stradanja.

I potom je zajedno sa ostalima živ bačen u jamu, Bivolju jamu blizu Međugorja, i zatrpan kamenjima.

Tužno je da u naše vrijeme glavni grad Podgorica nema ni jednu ulicu, posvećenu ovom vitezu vjere i čojstva, a da se podiže spomenik najvećem srpskom zlotvoru Josipu Brozu, a da ne prepozna žrtvu i viteštvo sveštenomučenika Vladimira Kučkog i Žitomislićkog, i da takve ljude ne drži na marginama svoga saznanja, već da u njima vidi zvijezde putevoditeljke na svom životnom putu i tako vođen uđe u Carstvo Nebesko“, zaključio je svoju besjedu jeromonah Vladimir Palibrk.

Posle pričešća vjernih, osveštan je i prerezan slavski kolač u čast Svetog novomučenika Vladimira Čejovića Žitomislićkog, koga sabrat ostroške obitelji o. Vladimir slavi kao svog nebeskog i duhovnog zaštitnika.

Potom se svojim slovom obratio i protojerej Predrag Šćepanović, koji je čestitao imendan ocu Vladimiru, istakavši da je mučenička krv uvijek bila seme za nove hrišćane. „Blago grobu u tami što sjaji, što kandilo pale naraštaji.
Neznani grobovi i neznane jame našim mučenika iako smo grešan narod, ali smo nebo obajsali zvijezdama pravoslavlja mučenicima.
Što je tamnija noć jače sijaju zvijezde.

Sveti Vladika Nikolaj je rekao da je osamnaesti vijek pobuna protiv Boga, devetnaesti vijek pobuna protiv crkve, a dvadeseti vijek savez sa satanom. I u tim teškim danima i vremenima kada je duša na pamuk čupana, hljeb u bratsku krv umakan, svoju mučeničku krv iznijeli su novomučenici žitomislićki. Među njima i jedan Vladimir, iz Crne Gore, iz Kuča, koji nije imao kuda da ide nego putem Marka Miljanova, pa i njihovih primjera čojstva i junaštva, Đulje Jovanova koji ne htede povesti barjak turske vojske na braću Kuče i njegov Iveza Vukov, brat koji namače sebi konop, ne htede se bratskim izdajnikom nazvati.

I ovaj Vladimir Čejović iz Kuča pođe tim putem. U Mostaru kada mu ustaše ponudiše da spase svoj život, znao je on da je ljudski život kratak a da je vječna sramota ili vječni obraz pred Bogom, jer je vječno mučeništvo.
Zato neka je slavan ovaj divan izdanak plemena Kuča, Marka Miljanova, ovdje u Crnoj Gori, gdje se ljudska riječ, čast i poštenje cijenilo više od svega na ovom svijetu.

Jer Crna Gora i nije mjesto za življenje, nego mjesto za priču, pa je i ovo savremeni primjer čojstva i junaštva gdje je ovaj sveštenomučenik postradao od ljudske zlobe, od ruke onoga neprijatelja, ali je ostao da se pamti.

I njegov svijetli lik i njegovo nadahnjivaće i nas da nikad ne zaboravljamo njihovu žrtvu.

Hvala Bogu, naš jeromonah Vladimir nosi ime tog đakona Vladimira koji je je stradao u Mostaru, a Žitomislićki novomučenici su samo ime za 1650 znanih i neznanih čija imena Gospod znade, čijih smo se imena danas sjetili na liturgiji.
Neka ti oče, brate i saslužitelju Vladimire svijetli lik sveštenomučenika đakona Vladimira i da ti jevanđelje bude hrana a smirenje saputnik, i da njihovu mučeničku žrtvu, žrtvu prebilovačkih, kragujevačkih, pivskog, velikih i mnogih novomučenika uvijek imaš na umu i da nas podučavao da je mučenička krv sjeme za nove hrišćane.

Neka ti oni budu na blagoslov i neka ti Gospod ne zaboravi žrtvu što ti njih ne zaboravljaš, što si nas danas sabrao da se njihovog spomena sjetimo“, rekao je između ostalog prota Predrag u pozdravu ocu Vladimiru.

Aleksandar Vujović, profesor Bogoslovije Svetog Petra Cetinjskog i urednik Katihetskog programa Radio Svetigore