Ljepoto Hristova

Piše: Boris B. Brajović

Napisao mi je u poruci otac Darko: „Kada bi se samo moglo umrijeti za drage“. Pomislio sam kad sam to pročitao, kako bi to divno bilo umrijeti iz ljubavi samo za voljene. Pretpostavljam da se onda tuga ne bi razlila izvan uvala duša bližnjih, pa bi smrt onih koje smo voljeli bila naša a život njegov ili njen bio svih drugih. Naša smrt kojom umiru drugi, na to bi mi Mitropolit, kao što je često i govorio rekao: Eto to je moj filosof.

A znao je da sam njegov od kada sam ga prvi put u ranoj mladosti upoznao onako divnog i silnog kada je ispred crkve na nekom saborištu besjedio. I ništa tada nijesam razumio jer mi niko nikada prije toga nije govorio o onome o čemu je on pričao, ali je tako lijep bio i sve se u mome životu od tada promijenilo. Izabrao sam moga Vladiku a on svoga filosofa i kada sam krenuo da mu cjelivam desnicu stisnuo mi je jako ruku onim svojim moračkim krupnim prstima i time se potvrdio naš duhovni zavjet. Obnavljali smo ga često uz njegov pogled onih radoznalih i blagih dječačkih očiju, pogled riznica koji vas je podmlađivao jer vas je odvodio u ono nevidljivo središte u koje je stalno zagledan bio. U Ristovog Hrista kojeg su mnogo upoznali baš preko njegovih očiju. Preko očnjeg vida Ljepote Hristove. Oči koje su sve vidjele i u kojima je bilo toliko topline za one prezrene i odbačene, za dosadne bakice koje su ga obasipale nemogućim pitanjima, i na koja je uvijek strpljivo i milostivo odgovarao, za letargične cetinjske čudake koje je na stopu primao i sa njima dugo razgovarao, za iščašene kvazimonahe kojih se samo još on nije odrekao, za karnevalske pjesnike a posebno za one ubožjake i prosjake koji su mu ličili na junake pobjegle iz las picarescas romana. Njih je mnogo volio i govorio mi je kako se kao profesor u Parizu njima divio i često družio.

Već sam napisao jednu takvu epizodu koju mi je povjerio ali je nijesam njemu nikad pročitao a sad bih volio, da bi On mogao da je ponese tamo gdje je krenuo. Nije je On zaboravio, jer je sve pamtio i čuvao i lica i imena i molbe i žalbe i svako veče se za njih molio pa bi ujutro na proskomidiji zatvorenih očiju svako ime pred Spasiteljem ponovio. Koliko sam to puta vidio da je po tridesetak imena izgovorio a ja sam se čudio kako je sve zapamtio i sačuvao. To su zaslužne one silne neprospavane noći u kojima se odmarao tako što nije spavao. Blago meni, govorio je, ko će se za njih brinuti i moliti, imamo se kad odmoriti. I svakoga koga je na tren upoznao nije ga napuštao već ga je sa sobom svugdje nosio i vukao.

Ovo je priča o jednom odrpanacu i klošaru koga je upoznao a koji je živio sa svojim psom ispod pariskog mosta. Kakav je to susret bio i kako su jedan drugom čudno izgledali, mogu da zamislim. Obojica se odrekla od svijeta, jedan u ritama drugi u crnim haljinama, otšelnici svaki u svojim krajevima svijeta a tako slični. Mora da je to bilo na lijevoj obali Sene ispod mosta Aleksandru trećem koji se kao kakav ratnički tobolac ispružio dodirujući jednim svojim lukom Jelisejska polja a drugim se prikradajući približavao Palati Invalida. Dok su sjedili na popločanim dokovima pepeljastog granita koje su dovukli iz ko zna kojih kolonijalnih osvajanja, odmah ispod pozlaćenih statua podignutih u slavu Trgovine i Industrije započeli su razgovor.

Slutim da su pričali ne o vremenu već o umjetnosti, dok je krupni monah posmatrao ukrašeno tijelo mosta bronzanim figurama zapazio je negdje na sredini nehajne i razgolićene Nimfe Sene, mitska bića koja kao da su krmanila brodom a do njih su spremni da prhnu niz Senu stidljivo provirivali čelični heruvimi. Nenametljivo, monah je kao za sebe primjetio suživot različitih bića na kosturu mosta. Iz prevelikog trenč kaputa izvijala se sitna i zamašćena glava njegovog sagovornika, koji je očima tražio neku zamišljenu tačku oslonca negdje na sredini Sene, i nije odmah odgovorio. A onda i on kao za sebe počeo je da govori tiho o njemu poznatim bićima iznad senskih vodenih brežuljaka. I razgovor se nastavio. Svidjeli su se jedan drugom dva neobična sagovornika toga prijepodneva u Parizu.

U jednom trenutku omaleni Francuz je brzo i energično ustao i preturajući po svojim zavežuljcima izvadio bocu burgonjskog vina koju ko zna gdje je našao. Trebala mu je još čaša, i kratko razmišljajući gdje bi mogla biti uzviknuo je ushićeno Grenel, sjetivši se da je neki dan u toj ulici u kontejneru našao baš onu koja mu je trebala. Izvadivši je iz sivomaslinaste vojničke torbe, kratko je otruo o krzave rukave i brzo nasuo do vrha skoro neprozirnu staklenku. Učtivo se izvinivši svom sagovorniku, čašu sa vinom ponudio je prvo, majčinski brižno, svom saputniku, kovrdžavom hrtkolikom psu koji je odmah prionuo lapćući da izvlači dragocjeni nektar iz nje. Kada se on napio čaša je ponuđena čudnom monahu, vladici iz jedne zemlje za koju njegov domaćin nije ni čuo. Vladika je zablagodarivši Bogu uzeo i ispio gutljaj nazdravljajući sa Nazdarovije i njemu i mostu posvećenom ruskom caru i Parizu i susretu toga dana.

Ljepoto Hristova.