Na današnji dan umro jedan od najvećih Srba u vječnosti: „Čovjek koji je izmislio XX vijek“ – Nikola Tesla

Na današnji dan, 7. januara 1943. godine umro je Nikola Tesla, “čovjek koji je izmislio XX vijek”, kako ga mnogi nazivaju.

Umro je sam, od srčanog udara u 87. godini života, u hotelskom apartmanu Njujork hotela. Nikola Tesla, rođen u Smiljanu, bio je jedan od najpoznatijih srpskih i svjetskih pronalazača i naučnika u oblasti fizike, elektrotehnike i radiotehnike. Najznačajniji Teslini pronalasci su polifazni sistem, obrtno magnetsko polje, asinhroni motor, sinhroni motor i Teslin transformator.

Takođe, otkrio je jedan od načina za generisanje visokofrekventne struje, dao je značajan doprinos u prenosu i modulaciji radio-signala, a ostali su zapaženi i njegovi radovi u oblasti rendgenskih zraka. Njegov sistem naizmeničnih struja je omogućio znatno lakši i efikasniji prenos električne energije na daljinu. Bio je ključni čovjek u izgradnji prve hidrocentrale na Nijagarinim vodopadima. Jedini je Srbin po kome je nazvana jedna međunarodna jedinica mjere, jedinica mjere za gustinu magnetnog fluksa ili jačinu magnetnog polja — tesla.

Nikola Tesla je autor više od 700 patenata, registrovanih u 25 zemalja. “Postoji nešto u meni što bi moglo biti iluzija, kao što je često slučaj sa mladim uzbuđenim ljudima, ali ako bih imao dovoljno sreće da ostvarim neke od svojih ideala, to bi bilo zarad cijelog čovječanstva. Ako bi se moje nade ostvarile, najuzbudljivija činjenica bi bila to da je to djelo jednog Srbina. Kada govorimo o čovjeku, imamo koncept čovječanstva kao cjeline i, prije nego što primijenimo naučne metode na istraživanju njegovih koraka, moramo to da prihvatimo kao činjenicu.

Ali, da li iko može da sumnja da svi milioni individua i svi nebrojeni tipovi i karakteri čine entitet, jedinicu? Iako smo slobodni da mislimo i radimo, mi se držimo zajedno, kao zvijezde na nebeskom svodu, neraskidivim vezama. Ove veze se ne mogu vidjeti, ali možemo da ih osjetimo. Kad posječem prst, boli me: prst je dio mene. Kada vidim da mog prijatelja boli, to boli i mene: moj prijatelj i ja smo jedno. I kada vidim pogođenog neprijatelja, grumen materije za koji od sveg grumenja materije u univerzumu najmanje marim, i to me opet rastužuje. Zar to ne dokazuje da je svako od nas samo dio celine? Gradimo da bismo srušili. Većina naših resursa i rada se traći. Naš put unaprijed je obilježen pustošenjem. Svuda je veliki gubitak vremena, napora i života. Neveseo pogled na svijet, ali istinit.”