Ljudske ništarije

Piše: Jovan Lakićević

Upotrebio sam u naslovu ovaj oksiromon (orotivrečnost), nemajući odgovarajući izraz za oca i sina, koji su mi predmet osvrta.
Riječ je o ocu i sinu, Džozefu i Hanteru Bajdenu.
Ovaj prvi je, još uvijek, formalni predssjednik SAD, što je, inače, bio otpočetka mandata.
Umjesto da obojici bude suđeno, što bi se, inače desilo u normalnim državama za njihovo višegodišnje i višemilionsko „poslovanje“ i tešku korupciju, vezanim za Ukrajinu, na sudu se našao samo Bajden mlađi sa smiješnom optužbom – zbog posjedovanja i nošenja oružja, što je, inače, u Americi zabranjeno korisnicima opijata, odnosno droga! Ali i za utaju poreza.
Za Hantera Bajdena se ne bi moglo reći da je u svojim mutnim i prljavim poslovima u Ukrajini, „zloupotrebio“, već da je veoma dobro upotrebio funkciju svog dementnog oca u sticanju koruptivnih miliona u nekoj kompaniji vezanoj za distribuciju goriva, gdje je primao „platu“ o 50 hiljada dolara“
Ono što će ostati vjerovatno i neobjašnjeno i nekažnjeno, jeste podizanje i funkcionisanje njihovih porodičnih labaratorija na granici sa Rusijom ( čulo se da ih je bilo, ne 30, nego 50“) sa biološko -hemijskom namjenom! Odnosno, za „perspektivno trovanje“ Rusa sa obje strane granice . Vjerovatno uz pomoć Engleza, pošto je riječ o njihovom „specijalitetu“.
U dosadašnjoj specijalnoj operacijki RF u Ukrajini, više puta se moglo čuti da su, uprošćeno rečeno, spominjani bojni otrovi i njihova upotreba na više lokacija postojećeg fronta, ali se u Boga nadam da njihova upotreba neće imati masovnije posledice. Biće da su ih Rusi i u toj namjeri, ipak – preduhitrili!
I, kad je riječ o „porodičnim aktivnostima“, možda je prilika da spomenem Bajdenovog starijeg sina, Džozefa Robineta „Bo“ Bajdena, čije ime nosi , ne bulevar u Prištini, nego, valjda, autoput od Prištine prema Tirani, preminuo od kancera mozga, izazvanog osiromašenim uranijumom, koga mu je otac, prije četvrt vijeka, kao visoki funkcioner SAD, posijao u Metohiji. I to ne 16, ili 20, već 200 hi tona ( general Božidar Delić), a na Srbiju ukupno – 300 tona!
Ova smiješna uredba Džo Bajdena, koja se odnosi na oslobađanje od krivične odgovornosti njegovog nesojskog sina, ne može ih kvalifikovati ni kao moralne ništarije, već oni, obojica, zaslužuju više sličnih epiteta. Zato sam izabrao već spomenuti naslov, bez obzira na to što u obadvojici ništa „ljudsko“ nema!
Ovaj čin Džo Bajdena kod mene je izazvao sjećanje na J.V. Stgaljina i njegovu reakciju iz 1943. godine. Njeogov najstariji sin Jakov bio je zarobljen od Hitlerove armade 1941. godine, zajedno sa više desetina hiljada ruskih vojnika u logoru nadomak Berlina. Kada su Staljinu, nakon bitke za Staljingrad, predložili razmjenu njegovog sina Jakova za zarobljenog Hitlerovog maršala Fon Paulusa , Staljin je to sa indignacijom odbio, sa kratkim obrazložnjem: „Ne može se maršal razmjenjivati za običnog vojnika“!
Kada je Staljinov sin Jakov, poslije neuspješne razmjene čuo šta je njegov otac rekao, zatrčao se na elektzričnu ogradu logora i poginuo. To je bila jedna od tri moguće varijante njegove pogibije.
Imamo i mi, u Crnoj Gori, neku sličnu varijantu ovakvog, porodičnog i moralnog iskušenja.
Kada je brat Svetozara Vukmanovića Tempa, sveštenik i dokor0 filozofskih nauka, zajedno sa Mitropolitom Joanikije, bio iz Austrije vraćen od En gleza Brozovim dželatima kod Zidanog mosta, on se pozvao na svog brata Tempa da kaže da nikad nije bio saradnik okupatora.
Kad su ga pripadnici OZNE dovezli do Kosmaja, uputili su Tempu poruku: „Ovdje neki pripadnik bande tvrdi da je vaš brat, šta da radimo?
Odgovor je bio: „Ubijte bandu!“.
I Tempov brat Luka je – ubijen na Kosmaju. I kao i Mitropolitu Joanikiju još mu se ne zna ni groba, ni mramora.
Ovdje nije nužno naravoučenije. Sve se zna, ko hoće da zna!