Logo

Piše: Bećir Vuković

Prvi put u Logu nema goluba. Što je dobar znak. Odlepršao raznobojni golubić. Kad sam prvi put vidio zelenu liniju niz luk krila goluba, jedva sam potrefio vrata.

Sada je Logo čist, i čisti profili, a boje našle svoje pravo mjesto. Crveno – plavo – bijelo, davno je neko složio kako valja i trebuje, a papagalu – šarengaćilu – nikad nije bilo mjesto na tom koplju.

Najvažniji su mladi ljudi, i njihova budućnost – oni su i danju i noću Crnom Gorom talasali trobojke.

Ne može se mladi čovjek baš olako politički i partijski prisvojiti. To bi morali da vide i oni koji ostaraše na listama. (Nije li, na kraju, svaka lista zloupotreba statistike. Ali, da skrajnemo sopstvenu ekskluzivnost kritike –  podvucimo – važnija je pobjeda od bilo kakve liste…)

Nema toga Muja Enje koji smije zatvarati mlade ljude u bilo koje okvire. Svaki okvir istruli. Nijedan okvir ne zaslužuje sliku. (Da ne trošim karaktere na nečije loše asocijacije o partijskoj pripadnosti mladih… Ako se nastave, biće karaktera puna torbica…)

Zašto nisam mogao svariti onoga višebojnog goluba. Zato što je loš prepis Pikasovog goluba, ispod čijeg su se kljuna i maslinove grančice, dešavali najstrašniji zločini. Morao sam kad-tad tom golubu skratiti krila. Toliko netalenta za sobom vukao je taj golub.

Likovi Loga – profili mladih ljudi – na pismen način okrenuti su nadesno. Isto, i lik u knjizi, mora da je okrenet kako treba, a ne da gleda preko knjige. Ako čita knjigu, lik će biti okrenut pismenima. Knjiga jedino ima smisla ako je čitamo. Ako nije žrtva svetilišta – regala.

Što se tiče ovog Loga, očigledno, nije se mogla desiti likovna nepismenost. Kod onoga goluba skoro da ništa nije bilo pismeno. Simboli nisu za igranje. Koliko i simboli, toliko su opasne i boje. Sa svoje strane, ispraćam zelenog goluba u nezasluženu penziju. Toliko i što se tiče moje saradnje u zapisu sa onim lošim rešenjem goluba.

Istina, bez goluba, može se prigovoriti svijetu. Toliko i tako kompleksan svijet, još uokviren iluzijama vremena i prostora, nije se mogao zamisliti bez goluba. Svijet ne možemo zamisliti bez goluba – koji je sleteo sa neba. Svijet ne možemo zamisliti ni bez Bogočovjeka, koji je isto doletio sa neba.

Jedan filosof predstavljao je svijet prožet samo sviješću i muzikom – svijet bez stvari. Kako je takav svijet neodrživ, brzo su i filosof i teorija pali u nemilost vladajućeg svijeta.

Goluba treba sačuvati od nedarovitih. Duhovni svijet ne postoji bez goluba. Početak Betovenove Pete simfmonije možemo dočarati na hiljade načina i bez instrumenata. Ikonostas bez goluba niti postoji, niti ga možemo predstaviti…

Stvari se, vremenom, pridružuju svijetu, i snalaze se ili ne snalaze u svijetu. Neke stvari svijet ne prima, i naglavačke ih izbacuje iz svijeta. Čim stvari progledaju, i počnu vas gledati, ha, neko je suvišan na svijetu. Kad odlažete stvari, potpisali ste kapitulaciju…

Pjesnik se nije – pridružio – svijetu, budući da je tu od početka. Takvu sliku nalazimo u Svetom pismu. Šopenhauer kaže da muzika nije uhvatila korak, ritam sa svijetom jer se od početka nalazi u srži svijeta. Molitva je muzika. Liturgija je muzika. Otkako je Bog otvorio prozorce na nebu, od početka, mnoge su ptice, i mnogo bilje, u logu svijeta.

Vrijeme gradi kule i gradove… Vrijeme je najveći izum čovjekov. Bio, sve do jednog trena. Dok golub nije sleteo sa neba. Zato, odgovor svetog Augustina, odgovor je za sva vremena. „Šta je vrijeme? Ako me to ne pitaju, znam. Ako me pitaju, ne znam.“

U, našem, skromnom svijetu, vrijeme je za sistemske promjene. Radi se o prostoj i jednostavnoj teoriji. A, kad se promene dogode, široko nam polja za mnoge simbole, i loše upotrebljene, i one druge, koji se u početku neće ni čuti, ni vidjeti. Ali, uvijek, na vrijeme, prava umjetnost zakuca na vrata. Dolazi li takvo vrijeme. Ne možemo svi biti hulje, lopovi, ubice…

Jedino, taj mladi čovjek ima pravo da sebe proglasi simbolom novog vremena. Kao i onaj koji još nije ni začet, ali mu niko ne može uzeti pravo da postoji. Više postoji još nezačeti, nego ovaj koji piše o njemu…