Lokdaun

Piše: Bulatović I. Bogić

Ako apsane ljude čini boljima, onda nam se smiješi neka ružičasta perspektiva. Ako nam neki zabran omogućava da se sagledamo iz uglova koje nam svojeglavost ne bi dozvolila, onda eto nekakvoga puta ka mudrosti. Ako politika kažnjavanja ima za cilj neku resocijalizaciju, onda evo nade za nekakvu socijalnu pravdu. Ali za bojati se da iz naših kaznenih domova izlaze još opasniji robijaši, da su naše kaznione duge večernje škole visokog bezakonja i rafinirane beskrupuloznosti. Gledao sam mlade koji izlaze još jarosniji i išlifovaniji, sa epoletama i pedigreom. Sa vidljivim žigom na čelu i na srcu.

Kakvi ćemo izaći iz civilizacijskoga lokdauna?! Svakako više ne izlazim u ponoćne šetnje. Ali sama pomisao da sva moja treperenja, ludila i drumovanja moraju stati u 22: 00, prouzroči jezu i razočaranje, bijedu. Ipak nisam ni formalno slobodan! Sloboda duha je skopčana sa njenom formom. Koliko god da je nezaustavljiva i neuhvatljiva i žbirima i rešetkama, slobodi duha je veoma stalo do pomisli da granice ne postoje, makar nikada ne izašla iz Diogenovog bureta. Tek pošto osjeti moć svojih krila, čovjek – orao skrušeno i samovoljno može ući u kavez ili biti poslušni soko na ramenu nekog oblapornog plemića. Kazna i ropstvo uvijek su u korelaciji sa greškom, prestupom, promašajem – grijehom. Najčešće iskajavamo kolektivini grijeh, bez obzira koliko je ko u njemu participirao. Bezbrižnost i lagode grijeha ponijeli su pojedinci, a kaznu svi. Nevini su dvostruko kažnjeni i potlačeni.

Napokon, „globalno selo“ postalo je ogoljena Prokleta avlija. Čujem tu nakazu, tu crnu avet kako viče: „Neka samo niko mi ne kaže za nekoga: nevin je. Samo to ne. Jer ovde nema nevinih. Niko ovde nije slučajno… Skrivio je nešto, pa ma to bilo u snu. Ako ništa drugo,  majka mu je, kad ga je nosila, pomislila nešto rđavo…“! Totalitarizmi su nekada, navodno, bili sporadični, lokalni izumi u moru liberalno – kapitalističke slobode.

Sada, kada smo ubijeđeni u krivnju sasvim, kada smo prihvatili i kaznu zatvora (bez obzira jesmo li izašli iz pritvora ili ne!), ali ne od Boga već od ljudi, zapamtimo da smo pristali da budemo zatvorenici i od sada se sa nama ima ubuduće tako i postupati. Kakav to „luksuz“ ubuduće očekujemo, kakvu raskalašnost, putovanja, kakvu izvijesnost i „bezbrižnost“. Svijet više nije i ne može biti mjesto odmora i razbibrige, niti za iritirajuće površne duhove. I do sada je to bila samo providna maska, ali koja je zadovoljavala sve osim onu nekolicinu ludih, namrštenih, negativnih, optuženih, oklevetanih crnjaka, zavjerenika od kojih smo bježali u krilo velike, opijajuće laži. Ne! Njih ćemo sada pitati i od njih učiti kako se to krilato preživljava, nada i vjeruje u ogoljenoj globalnoj sužanji, u betonjerci!

Više nisu dovoljna samo „pravila, pravila da bi me udavila“, potrebno je da u jednom grešnom lokdaunu začne me mati i da podignemo jednu lokdaun generaciju. Poezija više ne može biti rafinirani izraz posrednosti koja najneposrednije otkriva tajnu života i Neba. I ona je brutalno čedo epohe u kojoj je ropstvo brutalno transparentno.

Nije siroti Zapad propao sa Bregzitom tik pošto je taj ropski Istok sklon idolatriji stasao da mu se pridruži u beskrajnom uživanju ljudskih prava i sloboda. Biće prije da je taj Istok odviše sklon hrišćanskoj samokritici i da je odviše sugestibilan na parole propagandista Zapada. Što jeste, jeste: Zapad je uvijek bio perverzniji od Istoka, a što dolazi sa materijalnom zbrinutošću kolonijalista, pa je i od neslobode mogao da pravi predstavu ljubavnog uživanja. Istok je i dan danas brutalan i surov u sprovođenju i ostvarenju svojih životinjskih nagona. Po prvi put u novijoj istoriji, taj dostojanstveni Kapitol hil, ideal demokratije, jelte, liči na neki Balkan, a među piromanima su čista čeda Zapadne demokratije. Žurku će platiti samo Tramp, izgleda. (Mada već, i On, pravi vješte (Zapadne) otklone, a da ne trepne.) Najjeftinije je reći: „Eto, vidite kako je pokloniti povjerenje jednom nestašnom i simpatičnom bogatunu. Morate biti sljedećeg puta odgovorniji“! A najskuplje: „Izgubili smo zlatni balans između lažnog humanizma i istinskog kanibalizma i sada smo u velikom problemu koji valja ispeglati. Možemo mi to“!!! I dodati: „Naše mile kolonije, ne sumnjajte u naš demokratski kapacitet. U pitanju je sporadični eksces“! Zapravo, po prvi put u poslijeratnoj istoriji, Amerika liči na normalnu državu, a ne na holivudski raj! Ali ne zadugo!