Lompar: Pokušavaju da kriminalizuju srpsku kulturnu i istorijsku tradiciju

Sinoć je u Knjižari Matice srpske u Podgorici održano veče sa prof. dr Milom Lomparom. Lompar je govorio o Njegošu i odnosu prema njegovom djelu, srpskoj politici u oblasti kulture, kao i „duhu samoporicanja“.

Govoreći o djelima Petra II Petrovića Njegoša, Lompar je kazao da je u njima prisutan dubok civilizacijski sukob.

„U Njegoševom djelu susreću se dvije sile koje imaju dubok civilizacijki sukob. Susreću se dvije ključne tradicije – helenistička i judeohrišćanska. To je susret helenističkog i hrišćanskog – susret Logosa i Otkrovenja“, kazao je Lompar, i dodao da je Njegoš, „kao stub srpske kulture“ pratio evropski takt dajući svojim djelima nadlični ton.

„On je preokrenuo Kosovski zavjet, dajući mu nadlični ton“, smatra Lompar.

Haški tribunal za promjenu srpske javne svijesti

Lompar se osvrnuo i na pominjanje Njegoša i „Gorskog vijenca“ u procesu protiv Radovana Karadžića, koji se vodi u Haškom tribunalu.

„Pominjanje Gorskog vijenca u tužiočevim riječima, u okviru suđenja koja traju u Haškom tribunalu, ima za cilj da obezbijedi sudsku podršku za institucionalnu promjenu naše javne svijesti. To je cilj koji, nažalost, oglašavaju i nosioci vlasti u Srbiji. Neophodno je, otud, kriminalizovati srpsku kulturnu i istorijsku tradiciju u najvećem mogućem stepenu. Kao najveći srpski pjesnik, Njegoš je izuzetno pogodan za ovakvu namjeru“, naglasio je Lompar.

Prema njegovim riječima, na djelu je drastično krivotvorenje činjenica vezanih za Njegoševo djelo, koje su posledica političkih i ideoloških namjera uperenih protiv srpskog naroda.

„Tako Slavoj Žižek kaže da brđani opsijedaju dolinu Sarajeva zato što su vođeni najčuvenijim stihom „Gorskog vijenca“. On kaže da je to stih: „Oro gnjezdo vrh timora vije/ jer slobode u ravnici nije“. Stih je toliko čuven da ga nema ni u „Gorskom vijencu“ niti kod Njegoša. Jer, to je stih hrvatskog pjesnika Ivana Mažuranića. Na takvom znanju počiva sadašnja svijest“, zaključio je on.

Jugoslovenstvo kao duh samoporicanja

Lompar je istakao da u knjizi „Duh samoporicanja“, između ostalog, ukazuje na pojačavanje već ustaljene tendencije podređivanja srpske kulturne politike hrvatskoj kulturnoj politici, „sve u sklopu tzv. jugosfere kao novog termina za već viđenu kulturnu politiku u doba titoizma“.

Prema njegovim riječima, prilikom stvaranja Banovine Hrvatske, 1939. godine, svi katolici su računati u Hrvate, dok su svi pravoslavci računati u Srbe, a muslimani su posmatrani kao posebna cjelina.

„Titoističko jugoslovenstvo ozakonilo je sve procese unifikacije koji se odnose na Hrvate, pa je nestalo Srba katolika i Bunjevaca, dok je istovremeno podsticalo sve procese dezintegracije Srba, proglasivši nove nacije: Makedonce i Crnogorce“, kazao je Lompar, i dodao da je takvo jugoslovenstvo je za Hrvate bilo integrativna sila, dok je na Srbe djelovalo dezintegrativno.

„To je rezultat jednog dalekosežnog kretanja: za hrvatsku kulturnu politiku, jugoslovenstvo je prevashodno bilo sredstvo za ostvarivanje nacionalne emancipacije, sredstvo koje vodi do samoostvarenja kao trostrukog cilja: državnog, diskriminatorskog i dominacijskog. Otud aksiom hrvatske kulturne politike glasi: sve što je srpsko treba svesti na srbijansko, da bi sve što nije srbijansko – kao Njegoš, Andrić, Selimović – vremenom prestalo da bude srpsko“, istakao je on.

On je kazao da je za srpsku kulturnu politiku, jugoslovenstvo uvijek bilo cilj kojem su podređeni svi elementi samoostvarenja.

„Otud je nastala srpska težnja za poistovjećivanjem sa Jugoslavijom: i kada su težili dominaciji, Srbi su nastojali da nestanu u jugoslovenstvu. Tako su Srbi bili podložni nestajanju u Jugoslaviji, dok su Hrvati pripadali suprotnom procesu: nastajanju kroz Jugoslaviju. Nestankom Jugoslavije, Srbi bivaju zatečeni u nestajanju. Iz te situacije neophodno je osmisliti srpsko stanovište“, smatra Lompar.

Moderator večeri bio je doc. dr Goran Radonjić, a organizator Matica srpska – Društvo članova u Crnoj Gori.