Lovćen i Vladika

Piše: Maksim Drašković

Uzletio je nad polje Cetinje,
bdije nad svetim Njegoševim gradom;
motri i čuva vjekovne svetinje,
ko brižni pastir sa sijedom bradom.

Bistri mu pogled visoko leprša,
gleda Biljardu sjetom opasanu,
Manastir podno Orlovoga krša
i Obilića vitešku poljanu.

Čežnjivo nemirnim miluje okom
zanosnu ljepotu nevjeste Jadrana,
momački opčinjen svojom milom Bokom,
ne skida pogled s njenoga đerdana.

Kad mu umornom san na oči krene,
kao nad čedom što bdije mati,
Vladičin amanet iz sna ga prene –
Evo, ovdje ćete me zakopati!