Lovćen kao najviša mjera

Piše: Komnen Bećirović

Lovćen je od ranog djetinjstva, pa kroz cio život, sastavni dio bića miliona Srba, time što na njemu počiva prah tvorca Gorskog vijenca, tog modernog srpskog Jevanđelja, koje se na Lovćenu i pod Lovćenom takođe dešava. Za Lovćen znam odkad i za sebe. Prvo sam lik Lovćena urezan na guslama, zatim u školskim knjigama i na svjedočanstvima vidio, prije no sam ga, već odrastao, jednom sa Cetinja, i stvarno ugledao. Za dva-tri dana te daleke pozne jeseni, provedena kod strica mi Dušana u našoj staroj prestonici, najčešće sam pogled upravljao ka Lovćenu, koji se povremeno, kroz silne oblake i gromove, u svom veličanstvu ukazivao, što je u meni predstavu o Lovćenu, kao o nekoj mitskoj planini samo pojačavalo.

Međutim već sam bio u zrelo doba zašao, prilično svijeta prošao i upoznao kad sam, ljeta 1969, prvi put na Lovćen izašao. Dohitao sam iz Pariza gdje sam već nekolike godine boravio, nošen koliko željom da, najzad, vidim Lovćen, toliko i podstaknut zebnjom da bi se čudovišni naum koji su zle sile protiv Lovćena tada uveliko plele, mogao ostvariti.

Lovćen je bio jedna od onih vrijednosti moga roda, kojima sam se pred stranim prijateljima hvalio i ponosio. Htio sam, dakle, da vidim Lovćen u njegovoj slavi i ljepoti, prije no što one budu razorene, a mi te slave i ljepote lišeni. I dobro sam učinio, jer bi mi život, ma koliko da sam Božjih i ljudskih djela na zemlji video i njima se napojio, bez tog hodočašća na Lovćen, siromašniji ostao.

Dešava se da, pri susretu sa stvarima i bićima čiju smo viziju dugo u sebi nosili, doživimo izvjesno razočaranje, što tog jarkog julskog dana, kad idoh na Lovćen, nije bio nimalo slučaj. Naprotiv, java ne samo da je ispunjavala moj san i moju predstavu o Lovćenu, već ih je uveliko prevazilazila.

Sjaj, ljepotu i veličanstvo tog hodočasnog dana, podijelih sa ujakom mi Sinanom Dragićem koji je, mir pepelu njegovom, na antisrpskom raspeću naroda, u Srpstvu istrajao, i sa Momirom Vojvodićem koji je svoja pjesnička nadahnuća tada u prve zbirke uobličavao. Primismo se, ispred podne, uz lovćenske visine, osvajajući beskraj oko nas, zatim, vrletnom podzidanom stazom uz sam Jezerski vrh, dok se pred nama, na blagom uzvišenju nasred kose, ne pojavi, kao čudesna lađa tu pristala iz beskraja, kružna crkvica slivena od lovćenskog kamena, zadužbina Vladičina.

Tek kasnije ću saznati da je slična na Gospodnjem grobu. U kamenu, prirodno nikla iz kamenog vrha, kao njegova kruna, zamalo da se oglasi i propoje platonskom harmonijom sfera čiji oblik imade.

VLADIKA – MILJENIK BOŽANSKOG BESKRAJA

Pristupismo i poklonismo se grobu koji čuva malo praha čovjeka čija slava ispunja podnebesje. Zamišljam kako kroz oltarski prozor, zora i prvo sunce, dok je još tama u nizinama, pohode grob Vladičin ili kako ga, kroz otvorena vrata, zalazeće sunčane luče umivaju. Vladika je bio miljenik božanskog i vasionskog beskraja u koji je odatle ponirao. U crkvi, kao i vani, osjetih se kao na granici nekog otkrovenja.

Zaista, sve je na Lovćenu, i priroda, i istorija, i sudbina čovjeka koji tu počiva, poprimilo vidove najvišeg veličanstva. Pomislih na sličan dan u sunčanoj vječnosti, u koji je, pohođen najvišom tajnom, mladi vladika ovdje izašav i kucnuv svojim arhipastirskim štapom o kamen gdje mu je sada grob, začuđenim Crnogorcima u njegovoj pratnji, rekao: “Kad umrem, ovdje ćete me zakopati”. Uskoro je tu i kapelu-grobnicu podigao, i šest godina je sa Cetinja gledao.

SABOR RATNIKA I JATA ORLOVA NA LOVĆENSKOM VISU

Učini mi se za trenut, dok vjetar povijaše rijetku visoku travu između krša, kao da vidim daleke ratnike posjedale, kao popadalo jato orlova, po tom stijenju, kako vijećaju najviše vijeće o dostojanstvu čovjeka i sudbini naroda.

Takođe, kao da čuh pobožni romor pokoljenja hodočasnika, što iz svog Srpstva, kroz vrijeme ovdje dolaziše da se poklone zemnom prahu svog najvećeg pjesnika i proroka. Ali me ne ostavi ni misao na zlo koje se sprema protiv toliko svetosti, smisla, čistote i ljepote. I zarekoh se da ću ih, u okviru svojih mogućnosti, braniti. Još rekoh sebi, znajući upornost u zlu naših neprijatelja: ako ne mogne da se Lovćen spase, neka se širom svijeta njegovo ime pronese i proslavi. Mi Srbi, ionako, živimo od Kosova, više carstvom nebeskim, nego zemaljskim.

Kao u zanosu, siđosmo u zaranke na Cetinje gdje nađosmo Nika Simova Martinovića, ojađenog paklenom namjerom protiv Lovćena, ali on se, u svojoj čestitosti, još nadaše da neće biti te ruke koja će na Lovćen i na njegovu svetinju, moći posegnuti. Ma kolike muke da je od zlih ljudi bio ogrizao, Niko bijaše, kao biblijski Jov, u svojoj vjeri u ljude i u velike stvari, postojan ostao. Rastasmo se tek kad se raspaljena nebesa iznad Lovćena počeše stamnjivati i prve zvijezde ukazivati. Bilo je to naše prvo i posljednje viđenje, kao što je to bilo moje prvo i posljednje hodočašće na Lovćen. Niko Martinović, kao i drugi veliki čovjek toga podneblja, Petar Lubarda, neće tragediju Lovćena moći dugo preživjeti.

METAFORA OPŠTEG SRPSKOG STRADANJA

Vratih se u Pariz pijan od zavičajnih moračkih i lovćenskih nebesa. Ali tokom jeseni, loše vijesti o Lovćenu, počeše pristizati da bi, krajem godine, stigla i Brozova objava rata svetoj planini, «neopozivom» odlukom ondašnjih cetinjskih moćnika, da se poruši najviši grob, uništi najviše znamenje, pogazi najviši zavjet, naruši najviši mir i sklad, naruži veličanstvo, zatre pamćenje i osakati nam duša, a svete mošti otmu hramu i vrgnu, kao i put k njima, u jamu i tamu…

Samo Broz, savršen i neiscrpan u zlu, mogao je da sa svojima smisli i napravi toliku pokaru i pomamu.

Otada, pa evo dva desetljeća, moja borba za Lovćen i moja patnja, kao i patnja miliona Srba, za njim ne prestaju. Lovćen je, stradanjem hrama i praha Njegoševa, postao metafora opšteg srpskog stradanja u HH-om vijeku, naš drugi Vračar. Stoga ideja da se sadanje stravilo na Lovćenu razgradi i, umjesto njega, sveti hram sagradi, utoliko prirodnija što se tu hram oduvijek nalazio.

Treba bezuslovno vratiti vječni izgled i smisao Lovćenu, njegovu prvašnju slavu i ljepotu. Jer samo takav Lovćen može da bude najviša mjera svakog Srbina, posebno svakog Crnogorca dostojnog toga imena.