Lovćenskom Tajnovidcu i Pustinjaku

Piše: Luka Vukadinović

Učitelju poslednji Crnogorče, vječni pjesniče nebeskog pogleda.

Tajna duše Vladiko sveti, tajnom života sija iz tebe.

Gledao si proroče ti sveti, gledao si naše staze lude, za naše buduće dane kajao si stihove boli, kvasio pešteru suzama, glad fizičku mijenj’o za hranu duhovnu.

Koliko si i koliko putah, sam sa Tvorcem proveo u bdenju, koliko i koliko putah, samog sebe zavio u trnje.

O Vladiko, moj Vladiko sveti, pogledaj na svoje izgubljeno stado, pa zamoli mog ljubljenog Hrista da ojača narod izabrani, da osnaži narod izgubljeni.

Nebeski pjesniče, pustinjače Crnogorski, sveti Petre, Vladiko Rade, Njegošu silni, lovćenski tajnovidče, oprosti oče, poslednji sine, prvi među živim, Hristov ratniče, oprosti što Lovćenski oltar srušiše ljudi, oprosti što zvona crkve ne zvone u nama.

Vladiko, oče moj, oprosti što Lovćen, gora tvoja sveta, postade tamnica tvojeg svetog tijela, oprosti ludilu ljudskom pa sastavi nove sluge pravde da izbave tvoje poslednje želje.

Sa Lovćena moj Vladiko sveti, sija slava slobode i pravde, sija Hristos sija tvojim likom.

Ne ljuti se oče, Petrovića diko, ne kažnjavaj ludost i neznanje ljudi.

Molimo te proroče sveti da ojačaš vjeru našu, da pokažeš slavu svoju, da dokažeš narodu svome silu Tvorca i njegovog sina.

Pjesniče neba, čuvaru tajne. Kosmosa tajna leži u slovu, ti si Kosmos pjevao u stihu.

Ponos si carstva i čuvar slobode, tajne tvoga slova, naraštaji uče.

Riznicu uma i ljepotu duše krasi sila cara, poslednjeg junaka.

Ovjenčan si moj Vladiko sveti, ovjenčan si stihom i slavom, ovjenčan nezaboravom, ovjenčan si slovom.

Vladiko moj, Hristov ratniče, nije više kao što je bilo, nema više tvojega naroda, novi narod Boga se ne boji.

Oče, učitelju, miris trulog zavladao mira, trulež smrdi u tragovima njinim.

Sloboda ropstvu strašnome prethodi, sve se ođe svodi na ništa.

Nije Vladiko kao što je bilo i nije lako tvojemu rodu, tiranija ranjava ne tijelo no dušu, rat za dušu vodi se i bije.

Sin je ocu otac postao, a očevi rodiše bogalje.

Djevojke i majke bluda se ne stide, ostavljaju ljude i muževe svoje, oće žena čojek da postane.

Muške žene, izgubljene duše, ponose se razvratom i bludom, pa svoj razvrat ne kriju, već hvale.

Rodiše se moj Vladiko sveti, rodiše se neki novi ljudi, nijesu ljudi ni ljudima slični.

Tragično je zavladalo doba u Gori tvojoj maloj, tvoji Srbi Bogu se ne mole.

Boga kunu i o Bogu zbore, kletve Boga spominju i kude.

Liturgiju ne slušaju ljudi, Malo ljudi Bogu se pomoli.

Crkve ljudi zidaju i grade, crkve dižu a bez Boga žive.
Ali Gospod veliki i silni, naslednika tvoga darovaše nama, naslednika divnog, našeg oca Rista, da sabere što je izgubljeno, da osnaži što je raslabljeno, da utvrdi što je rastavljeno.

Bog mu daje a ljudi ga kude, njega kude, Boga ne poznaju.

Brat je bratu krvnik najljući, pa brat bratu iskopava kuću.

Vlada ropstvo, što slobodom zovu. Tu slobodu dozvaše ljudi pa sad ljudi u slobodi trunu.

Glad za blagom, nezasite žvale melju, glad za blagom granice nema.

Gladna duša, čaura pusta, mrak je guta, za ljubav ne znade.

O Vladiko, učitelju silni, strašno vrijeme ljubav ponizilo.

Oštar jezik sitan čojek ima, malu pamet što velikim znanjem zove, crnu sudbu dalekog sjećanja.

Tvoji ljudi grijeha se ne stide, mladi stare kude i uče.

Molitve su tvoje pogazili, tvoju volju mijenjali za blago, tvoje slovo genocidom zovu.

Ti nam dade molitve i ime, ti nam stvori slavu i pobjedu, ti nam ostavi zemlju i molitvu i Hristovo ime kao slavu, a mi crni i nesrećni sužnji sramotom i bolom izgubismo ime.

Tragovi nam smrde nečovještvom, a jezik nam brži od pameti, a mozak iz lobanje kuka.

Tužni dan i tužna sudbina i kukavno Srpstvo ugašeno.

Tajnu vidiš i tajnu nam dade, predskazanja knjigu otvorio pa buduće dane ispričao.
Daleko si pogled pružio, daleko te Tvorac darovao, daleko si mislio i mislima nebo dokučio.

Nema više obraza i riječi, nema više čojstva i junaštva, nema više starih običaja, sad običaj sudbina donosi.

Nema više čuvanja tradicije, tradicija umire i blijedi, tradiciju niko ne voli, od tradicije ruglo napraviše.

Novi narod moj Vladiko sveti, nema vjere, bez vjere živi. O kako je tužna duša omalena!

Svi putevi na zemljici ravnoj idu pravcem paklenih drumova.

Najslađa su ljudima voća san, danguba i ljenoća.

Vladiko, izgubilo se tvoje malo stado, otrgla se iz buljuka ovca pa sve ovce povela za sobom.

Pastir dobri, moli se i ćuti, sve ih gleda one njega neće.

Pojelo se dobro u ljudima, malo vjere a puno nevjere, malo vjere a mnogo bezvjere.

Visoko ti svud u nas glavu diže prazan klas.

Kako čovjek da bez Boga živi, kako može a istinu znade.

Nije ovo očajnika vapaj, već molitva izgubljenog stada, nije ovo priča ni kukanje, već jedino naše izbavljenje.

Sve što nije, neće i ne može, ono može, ali nema kome. Sve što gradi, oće da ogradi, oće sebi sudbu da izgradi.

Strah za sebe, najljuće je voće, za rad sebe drugog ukopava.

laž je nova nevolja ljuta, dan bez laži ne može da prođe. Lažni ljudi, lažnih osjećanja, lažna nova neka predskazanja.

Laž nas jede, laž nas vodi, laž nam tužnu sudbu kroji. Laže Boga, laže ljude, laže svoju istinu buduću.
O kako je pusta ova lažna sreća, kako li je tebi što nas grešne gledaš.

Vladiko i oče moj, đe god siromašni pogled bačim vidim umnu silu uma, vidim bezdan tragičnosti, vidim oko što nas gleda.

Učitelju vjere žive, voditelju slijepog stada, oči su ti dokučile jedno zrno umnog blaga, kako ti je duša sveta, tajnu tajne dokučila, kako ti je nedolaćna duša što je um poznala.

Stvaraoče tajnovidče, ti molitvom um proslavi, svojoj duši spokoj dade, u nebeskom divnom carstvu, umu poješ luče nove.

Nevidljiva sila sija iz prašine tvojeg slova, tu si silu vaskrsao, pismom sinu um krasio.

Iz malenog gnijezda pravde, što ga lijeva ruka ruši, iz kolijevke čovječnosti pjevali su naši davni.

Otvori nam dveri časne u neđelju prvog jutra, zazvoniše tihi glasi, glas žalosti dozva Hrista.

Iz tjeskobe povikaše molitvama novi ljudi, prvo su se stari digli, digli su se da se mole.

Iznad starog tvojeg lista, gori slavna luča tvorcu, gori sunce blagodati, sija zrakom novog jutra.

A jutro je dan dozvalo, pa ga moli da ga mijenja, jer noć neće dozvoliti da dan krade njene sate.

Umorna i izmučena traži milost đe je nema,a milost je uvijek bila, zadnja svera interesa.

U dolini đe se sudi, sudilište bješe grdno, sudiše se izabrani i ostali mnogobrojni.

Kanu munja iz oblaka, začuše se grdni glasi, otvori se sjajna zvijezda,sija sunce umne snage.

Kako ljubiš silu uma,kako ti je učeniče, Hristov sine izabrani.

Hristov sine a moj oče, novu luču, novu nadu podaj tvorcu da ublaži.

Prinesi mu silu duha, ko’ darove kad si sveti, pa mu predaj napisanu luču spasa za nas blagi.

Pomoli se sinu Hristu, pred prestolom gledaš cara, cara moli um proslavljaj, pa zamoli stvoritelja nek nam prosti jer smo pali.

O Vladiko tiha vatro, rasplamsaj se sveti oče, grdno stado đavo mami.

U pogledu tvojem svetom leži tajna nepoznata, ako li je kad ko pozna više neće biti gladi.

Istočniku sveštenome ponizna je biljka svaka,pa korijenje i stabljika tvorcu vječni poklon čine.

A čeljade pomiješano, istinu okom gleda, no je neće i ne može prazne duše da ugleda.

Savršenog djelovanja mir najprva bijaše cijena, ko se mirom vjenča, taj dobije mjesto cara.

Poetskoga duha oče, svešteniče carstva uma, nadahnut si sa visine starog neba, nove boje.

Kako li je tebi oče i junače i težače, kakvo li je pogledati živu sliku predskazanja.Riječ je jedna nebo dala, od slova je sastavljena, riječ je tvoja vaskrsnula u molitvi novog dana.

Nebo traži neba nema, obuzet je teškom mukom, slovo mu je put beskrajni a molitva teška zebnja.

Novi tvorci zemlju gaze, oprljaše staze krvi, sam se čovjek gasi, sam sa sobom broji dane.

Od kolijevke pa do groba, od makanje do panjata, sve se mili moj Vladiko uči slovom što ga vara.

Obmanuta i malena,svojom voljom iznjedrena,tražila je đe ga nema slovo koje nije znala.

Okrenulo vrijeme plača savremenu moju braću, obuzelo neko biće, obuzelo vrijeme ovo.

U ljepoti bezočnosti zakasniće pogled zreo, biće kasno svetitelju ovoj muci da se spasi.

Trnovitost lake trave, gazi noga od slobode, savremenost pogled nema, savremenost dušu kolje.

Žitije tvoje pisao je kamen u kamenu tvome gori oganj sveti.

Kameno je doba moj Vladiko sveti, kameni su ljudi, kameni i ljuti.

Od tijela si hram stvorio, sad ti duša Bogu poje, dok ti slušaš divne glase.

Pustinjače neboletni, pustinju si goru malu osveštao svojim bićem, pustinja ti zemlja bijaše, pustinja je sve bez tvorca.

U ognjištu puste kuće, prošlost spava i počiva,dok buduća nova snaga novo ime sebi dade.

Nad parčetom tvoga neba u tišini novih dana, leži tajna sakrivena, plače duša omalena.

Pod planinom od otaca rodila se slava sinu, na planini novog sina očevi će krstit’ djecu.

Kad po zemlju nebo dođe, zemlja će se nebo zvati a oltar će biti Lovćen, ti ćeš službu Tvorcu dati.

Otkrovitelju vjere žive, mošti tvoje pokazuju silu Boga, ruke tvoje netruležne napisaše hvalu Bogu.

Tvoji ljudi svetitelju,mošti tvoje zarobiše, zato sada domovina svoje dane odbrojava.

U suzama ovog časa,moje biće užas slama, moja snaga omalena traži smijelost koju nema.

Bez tebe nam nema dana, ti si otac ocu bio, tvoj je otac za života sina oca proslavio.

Pogledaj me sveti oče pogledaj me i dovrši tvojom rukom nama reci.

Bez Kosova i Lovćena budući su teški dani tvojoj djeci obećani.

Blagoslovi moj vladiko, blagoslovi naslednike, daj im snage tajnovidče da obnove oltar stari.

U horove besmrtne ti si Tvorcu himnu pjevo, mučeniče divni oče životnu si knjigu predo.

Zelen cer obuzela vatra, nije zrelo dovršilo doba, mlado stado dželatu se javi.

Tanka struna život nosi, na tu dlaku svi su stali, sa te dlake svi su pali.

Nastavniče tihi, svetitelju neba, zagradi nas Lučom, ne daj da nas lažu

Slatka varka otrovala moju nadu umanjila, moja nada otrovana umrla je u megdanu.

Tajnu tražim, tajne nema u čovjeku tajna sniva.

Tajnovidče i Vladiko, mučeniče oče moj, tajnu znadeš, tajnom dišeš, tajna ti je svaka znana, u tajnu si našu gledo’ znadeš sveti šta nas čeka.

Kad se razum laki sa moćima teškim bije, tad se naša osjećanja u tamnici mračnoj bude.

Nije lako kad je dobro, sloboda je strašna sila, u vremenu bez granice hara bolest novog doba.

Zaborav i neznanje donese nam južni vjetar, sad je plata naša skupa, sad je ljubav naša džaba.

Vavilonska i sodomska hrana, hranila je nove nade, na jednog se svi ličimo, sa jednim se svi dičimo.

Sunce tvoje veličano, ogrijalo novo ljeto, sa paklom se udružilo sve uzete sakupilo.

Plače nebo, ko’ da pere oglibanu našu Goru, ali grijesi unutrašnji histerično iz nas biju.

Svetitelju mučeniče Apostole učitelju, vjere žive nastavniče, služitelju, mislioče, oče svešteniče i vladaru, budi branič svog naroda, ne dozvoli da nas lukavoga vodi strijela, ne dozvoli da se gasi vjera živa i sloboda.

Pogledaj nas sveti oče, sažali se divni mužu, ne dozvoli naš Vladiko da se tvoje tuđim zove.

Budućnosti novi dani tvojim slovom neka dišu, u molitvi i poznanju neka hvale slavu tvoju.

Progledaće crkva nova na toj Gori od junaka, zazvoniće zvona jaka, molitvu će čuti nebo.

Zazvoniše naši glasi, počela je služba Bogu.