Lukovac: Sako kratkih rukava

Piše: Ivan Lukovac

Taj mali, minijaturni polučovjek, koji ne zaslužuje ni inicijale, (sad mu ih pročitah na portalu, a u optužnici SDT) ta pojava koja egzistira pod „firmom“ S. S. je svoju kukavnu biografiju obogatila osiromašenom optužnicom za pranje novca.

Došetao je danas do tužilaštva, nogu pred nogu, ogrnut sakoom koji umjesto unutrašnjeg džepa ima jamu bezdanicu. Jer da nije tako, da nijesu neizrecivi bezdani po srijedi, zar bi onom brzinom i nepodnošljivom lakoćom uspio da spenga, da sruči onaj golemi koverat u svoju nepojmljivo gladnu unutrašnjost. A sve pod tremom uoči nastupa pred svojim guruom.

Slutilo se da će eksministar prosvjete, oskudan u padežima i još koječemu biti uhićen. Velika se dževa digla, doprla je i do neustrašivog Milivoja obuzetog udaljenim sumnjama spram S S. I stvari su počele da se odmotavaju po načelima trećerazredne dramaturgije. Sve je tako bljutavo do bizarnosti predvidljivo da su i izvođači glumačkih radova morali biti u tom rangu. Dakle, siroti, padežima, a i šire osirimašeni SS je redateljskom rukom odabran da se neka kola i kočije slome na njemu na njegovim ministarskim & gradonačelskim & savjetničkim plećima. Ni sako kojim su mu pleća ogrnuta, taj sako neizrecivo, nepojamno dubokih unutrašnjih džepova, nije ga štitio prema spolja (ozbiljna mana za jedan sako).

Zlehuda se sudba poigrala sa dva zemljaka, dva školska druga, jedan u Londonu utekao zasad od duge puške Pravde, drugi u Tužilaštvu sa sakoom dubokih unutrašnjih džepova i kratkih rukava sveže priveden u statusu osumnjičenog. Osim što ih razdvajaju kilometri tuge, a u korist bjegunca, postoji još par detalja koji ih razlikuju. Ovom londonskom školskom drugu se razvezao jezik. Toliko da je napravio kurcšlus u čitavoj nam uspravnoj i evroatlanski udešenoj domaji.

Sirotom SS u sakou kratkih rukava, je namijenjena potpuno druga rola. Da prizna da je prao (šta prao, otkuvavao novac) da je samoinicijativno došao na ideju da ga onako opranog distribuira svojim parohijanima u ravnoj Zeti da bi lakše prelomili u mozak i glasali DPS. I da je sve to iz njegove, padežima osiromašene glave. Da ga niko nije na to nagovorio. Nego, da je htio da učini nešto za opštu stvar. Jer u Zeti je to stara dobra tradicija da se glasači „malo“ stimulišu da im se pomogne u odabiru prave strane.

Mašan, školski drug iz Londona i SS, gle čuda, listom su autentični sinovi Zete zemlje. Priznaće SS sve, lepo će da prizna, spreman je da u priznanju ode do neslućenih daljina, bezmalo do dubine unutrašnjeg džepa na sakou. Ali, slutim, a slutiti još jedino znam, da neće priznati da i dalje nema tremu. Ako to prizna, ako ode toliko daleko o sebe, što se mene tiče sve ću mu povjerovati. I oprostiti. Ta topla ljudska trema daje čitavom prizoru onu finu sentimetalnu notu. Bez koje i najgori diletantski pozorišni igrokazi djeluju bljutavije nego inače.