Magneti za frižider

Naslov je čudo, potpisujem kao pisac i knjižar sa iskustvom. Naslov koji priziva putovanja i podrazumijeva avanturu privući će 50% više čitalaca negoli da sam tekst naslovio:

Deklarativno ne putujem.

Deklarativno ne putovati u očima većine koja želi putovati još i još, može samo onaj ko je ili glup, ili je veoma, veoma siromašan.

Pa čak i čovjek siromašan može da se zaduži zarad avanture do jeftinijih destinacija Grčke, sa sve torbom punom konzervi sardina u sosu od paradajza.

Kao potomak 10 generacija koje su kao Primorci i kao pomorci od 1694. na obali živjeli u doslovno 10 režima i koji su ist-vest-nord-sud vidjeli cijeli svijet, umemorisao sam, upoređujući ga sa iskustvima drugih putnika van familije da za nas ljepšeg mjesta za provoditi život nema od Boke Kotorske.

U mladosti sam doživio pegulu, te sam se pitao šta li se nalazi iza hiljadumetarskih visina jedinog fjorda na Mediteranu? Šta li se nalazi iza previsokih planina koje Zaliv odvajaju od ostalog svijeta, te od nas pravi ostrvo, omeđeno trima stranama morem kamena, i četvrtom – morem mora?

Onda sam upornošću i vježbom do te mjere postao hitar da sam kao član zalivskog Planinarskog društva osvojio sve vrhove i u Planinarskoj knjižici dobio pečatom ovjerene potvrde da jesam vidio ono o čemu sam oduvijek maštao: šta je iza hiljadumetarske geografske granice!

I uvijek bih se na vrhu začudio… Jer se dublje ka kontinentu u nedogled nastavljao kameni krajolik nalik karfiolu, dočim je otamo odakle sam došao bilo uvijek bez snijega, uvijek zimzeleno, i uvijek u koloru ne računamo li vječito plavo.

Život u Boki Kotorskoj je povlašćen.

Ko ima kvadrat u vlasništvu, posebno s pogledom na more, zna zašto mahom stranci dižu cijene kvadrata do u nebesa.

Ministarstvo kulture Republike Srbije pozvalo me da u septembru 2018. o trošku Ministarstva, kao nagrađivani srpski pisac putujem u Kinu. Potom kao pisac prevođen na ruski, i u Moskvu. U mislima tek na mnogim aerodromima, ostvario bih u Kini i Rusiji more kontakata – samo da deklarativno ne putujem.

Odbijam da vjerujem kako neko pisca mora da vidi da bi ga znao. Nemoguće je fizički stići svuda. Odbijam da vjerujem da je pisac zanimljiviji od knjiga koje će se čitati i nakon njegove smrti. Ima ih koji to zaista jesu, zanimljiviji od svojih knjiga. Ja ne bih to da budem.

Da moja supruga nije živjela kao djevojčica godinama u Maleziji i u Burmi, da potom nije dobila stipendiju Prinstona, da nije obišla Evropu, možda bi insistirala na nešto centrifugalnijem životnom drugu… ovako je ušla u drugi trip, potpuno centripetalni, sa finalnom životnom željom: da najmanje sedam dana proživi u Sankt Peterburgu. Ako me kao prevedenog srpskog pisca jednog dana tamo pozovu, možda se odlučim na rusku odiseju, voljene žene radi…

Rezident Boke Kotorske je u velikom problemu, jer se na dan vožnje od Kotora, izuzmemo li dubrovačko istorijsko, kulturno i arhitektonsko čudo, potom i splitsko – ništa slično, ništa toliko lijepo, ništa toliko utemeljeno ne može da vidi, duhovnu dimenziju srpskih manastira zanemarimo li ovoga puta.

Mnoge je magnete na moj frižider nalijepio pomorac iz familije.

Svi su oni, ko deseta, ko jedanaesta generacija onih koji su upoznali more, vidjeli svijeta, dobijali ponude da ostanu u zemljama raznim, no su se vratili.

Da budem kuriožan, u prevodu znatiželjan ili ljubopitljiv u vezi s tim što je iza planinskih vrhova Boke Kotorske – bio sam u doba mladalaštva. I danas sam kuriožan šta je iza rta Oštro, i rtova iza, do rta Finisterre, ali već neopozivo pripadam grupi Primoraca koji hvale more ali se drži kraja.

Zašto?

Zato što se mi tako uz obalu dijelimo. Ima nas koji hvalimo more i držimo se kraja, a ima nas i koji navigavamo. Da nije takvih, ne bi bilo ni naslova ovog sve vrijeme u mjestu vođenog putopisnog ogleda.