Majke
Piše: Iva Pavlović
U trenutku dok ovo pišem, ispred Skupštine Crne Gore majke – korisnice naknada za troje i više djece već drugi dan protestuju tražeći da im se vrati ono što im je već jednom dato. Tačnije izglasano kao Zakon u istoj toj Skupštini tijesnom većinom.
Od samog početka, pratile su ga brojne kontraverze. Od toga da je diskriminatorski, da njegovim usvajanjem nečija djeca vrijede više druga manje, do toga da je bukvalno posvađao žene Crne Gore ( kao da su do usvajanja ovog zakonskog akta živjele u nekoj velikoj ljubavi koja ne poznaje granice).
Na stranu moj lični stav, jer zakon mi se ne dopada, smatram ga prilično populističkim, ali znate šta? On je izglasan i usvojen. On je uveden u pravni sistem države Crne Gore. I on se mora poštovati.
Da nisam u prethodnih nekoliko godina imala prilike da obiđem cijelu zemlju uzduž i popreko, da čujem najrazličitije priče i sudbine – možda bih i ja iz svoje kule od slonovače posmatrala sa određenom dozom sveobuhvatnog prezira i majke koje protestuju, ali jednostavno ne mogu.
Ne mogu, prije svega jer znam da je najveći broj žena koje su radile u krajnje neljudskim i robovskim uslovima kod savremenih crnogorskih kapitalista dočekalo ovu naknadu kao neku vrstu oslobađajuće presude. Ima i onih koje nikada nisu radile – ali ne zato što nisu htjele, već nisu mogle da rade u zatvorenim i poharanim preduzećima i fabrikama. Šta ćemo sa ženama koje su godinama trpjele nasilje, koje nisu mogle da izađu iz tog začaranog kruga – jer nisu imale ama baš nikakvu ekonomsku sigurnost?
Da se razumijemo, a toga su svjesne i ove odlučne žene ispred Skupštine. Novogodišnja čestitka u vidu smanjenja naknada u iznosu od 25 % je samo uvertira u njihovo potpuno ukidanje. Jer je očigledno da Vlada Crne Gore ozbiljno razmatra aranžman sa MMF. I naknade nisu jedine kojće se naći na udaru. Stezanje kaiša kao zvanična politika jeste samo uvod u nešto što se zove bankrot, a na šta nerežimski poznavaoci ekonomskih kretanja već odavno upozoravaju.
Zato, umjesto da raspravljamo do besvesti da li je ovaj Zakon dobar ili loš, mislim da nam je pametnije da što prije razmislimo – šta je sljedeće na dnevnom redu. Jer svako poskupljenje, svako ukidanje nekih stečenih prava, nove restriktivne mjere – pogađaće sve širi krug. Danas majke sa troje i više djece, sjutra majke koje nisu u ovoj kategoriji, prekosjutra očeve itd. Sve ovo su razlozi zašto treba izaći makar na kratko ispred Skupštine. Jer ne zaboravite, danas ćutite, a sjutra možda neće biti nikog da podigne glas i za vaša prava.
Zaboravljamo suviše često da smo ljudi. I da smo kao ljudi dužni da pomognemo i podržimo naše bližnje kada su u nevolji. Dati glas obespravljenima ako oni ne mogu da govore u svoje ime. A vjerujte mi, ove majke što protestuju – daju glas mnogima, a ne samo sopstvenim interesima. Zato su mi i beskrajno slatke kada složno zapjevaju i zaigraju. Kada na licu mjesta smišljaju stihove, pa onda horski prihvate i dijele dalje radost zajedništva. Njihova odlučnost da istraju – jeste za divljenje.
A što se tiče ovih ‘građana’ uplašenih da se protest majki ne politizuje, imam samo jednu poruku. Taj protest je politički onog trenutka kada su ove žene odlučile da se izbore za sebe. Jer se bore za odluku – zakon koji je usvojen političkom odlukom, i koji je revidiran čistom političkom odlukom. Protesti su oduvijek bili čin političke pobune, osim ako u svojoj agendi ne sadrže odrednicu da se organizuju kako bi se ukazalo na problem depresije belih medvjeda uslijed arktičke preduge zime. Kao što je i politička odluka svakog pojedinca hoće li podržati majke ispred Skupštine ili ne. Jer, kao što Bertold Breht kaže: ‘Od svih nepismenosti, najgora je politička’.
