Majstor Vule – Slobodni zidar

Piše: Nebojša Jevrić

Sa rancem punim alata, u pocepanom džinsu, klapusao je prašnjavom džadom ka Gornjem Lipovu. Imao je znojnice oko čela i čuturu sa rakijom iz koje je vremena na vreme pririjao. Bio je to propali student fizike, majstor Vule slobodni zidar. Išao je pod Vratlo da malta kuću Miladina Radovog,koji se vratio iz pečalbe sa penzijom, pa je hteo doćera očevu kuću, rađenu prije trideset i kusur godina, nikad ne maltanu.
Žeže živastijan, dugačak je put, ranac težak.

Pred kućom skrivenom među šljivike stade da zaištu vode. „A koji ste vi?“ upita neobična putnika domaćin. „Mi smo majstori!“
„Vi majstori?! A šta znate da pravite!“
„Znamo da pravimo djecu!“ odbrusi majstor Vule i sunu put vratnice.

Vule je bio najbolji fizičar u školi. Upisao je fiziku ali je na trećoj godini stao. Pravio je projekte za perpetum mobile, solarna auta, za nano odašiljače koje će lepiti na krila divljih pčela i uz pomoć goniometra otkivati duplje i škrape gdje med skupljaju…

I pio po Beogradskim kafanama sa veselom bratijom pjesničkom koja se jedina nije smijala njegovim idejama.
„Genijalno ,burazeru!“ odobravao mu je Brana Petrović dok je pričao o bežičnom prenosu energije.
Vule je bio zanesen i kako bi više pio pričao je o sve nevjerovatnijm dostignućima nauke koja mi možda dočekati nećemo ali će se desiti.

Ali to nije moglo dugo da traje. Vratiše ga kući i on poče da se bavi majstorlukom. Krakata momčina, kukastog nosa dugih ruku. Nijesu mu skele trebale. Bio je od riječi i jeftiniji od ostalih. Išao po selima gdje drugi majstori nisu hteli ni da čuju da idu. Sve mu je išlo od ruke. Kad bi se upoznavao obavezno bi rekao:“Majstor Vule – slobodni zidar“

U pogodbu je obavezno ulazio litar rakije dnevno i pet kafa. Za ostalo po dogovoru. Nekom gazdi iz Kovrena koji nije poštova ugovornu obavezu sijalična mjesta, mjesta za štekere i prekidače je jednostavno zamaltao.

Čovjek se hvatao za glavu ali pomoći nije bilo sve dok nije donio ugovorenu rakiju. Tek onda slamčicom obilježena mjesta je napravio. Drugi put dođu da rade u Stožer, stigne i rakija, Vule zamuti malter.

Zahvati mistrijom i baci na zid malter, malter padne. Baci drugu mistriju, pade i ona.

„Ovo ti ništa ne valja“ kaže njemu Vule. „Kako ne valja..jel dobar kreč, cement, pijesak“

„Pa ne valja ti rakija, budalčino. Gdje si čuo da se sa vakom rakijom malta!“ Pročuo se Vule kao dobar majstor. Stigao do mora i dopalo mu se. Gradi se po primorju. Zida se Budva. Kad mu dosadi u Budvi kad procijeni da je dosta zaradio, eto ga Vule u Beograd. Pravo iz vagon restorana sve sa alatom.

Odatle taksijem do „Šumatovca“. I tad počinjue grobarovka koja se kasnije po gradu prepričava. Naruči piće za sav personal, litar loze, i nekolike čaše sa stopom. Čaše i lozu unapred plaća U tom će i družina. Kojoti sa Terazijskog grebena. Vule mistrijom odvali stope od čaša i svima sipa bratski podjednako.

Pije se al niko čašu ne može iz ruke da spusti. Tu stigne i druga sve dok Vule ne skine gojuzericu i stavi na astal. A onda zakukuriječe:
„Oj djevojko iz Okladi , Otrij pitu da se ladi!“

Neki novi ober kelner koji ne zna majstor Vula, slobodnog zidara, kaže:

„Za vas više nema pića!“ „Za koga, bre, nema pića, za mene i moja bastadure!“ vikne Vule i iz bagaža izvuče motornu testeru. Krene da seče platan.
Dok službena lica dođu Vule je već u taksiju i jezdi prema stanici.
Nekolike godine nisam vidio Vula. Onda jednog ljeta dok sam liječio jetru pretvorenu u jetrenu paštetu stigne paket sa plastičnom kantom punom meda i saća. Uz paket pisamce. „Ipak sam uspio da konstruišem nano odašiljač za krila divljih pčela. I da im skrivnicu pronađem.“