Malo ko zna da je Jadovno preteča Jasenovca

Zatočeni u kaznionici Okružnog suda su osjetili znatnu uznemirenost i užurbanost ustaša i kaznioničkih stražara, ali nisu znali šta se dešava van zatvorskih zidova.

U zoru 18. avgusta, njih 1.100 su počeli da svrstavaju u već uobičajene kolone i vezuju žicom i uzdužnim lancem. Sve do jedan sat poslije podne, stajali su u dvorištu, bez hrane i vode, čekajući da pođu na put smrti u logor Jadovno. Međutim, tek što su krenuli, dok još cijela kolona nije ni izašla van zatvora, iznenada im je bilo rečeno da se vrate. Zapovjednici pratnje su ustašama naredili da ih odvežu, što su neki sprovodnici, protestujući i psujući, odbili da urade, pa su već odvezani zatvorenici oslobađali svoje sapatnike.

Ljudi koji su vraćeni u kaznionicu 18. avgusta jedva da su se u njoj i zadržali. Narednog dana su između tri i šest sati povezani i odvezeni na željezničku stanicu Gospić, gdje su ih ustaše držali u sabiralištu sve do noći, a zatim ih ukrcali u 13 teretnih vagona, na koje su stavili katance.

U izvještaju 1. hrvatske oružničke pukovnije od 22. avgusta, upućenog Ravnateljstvu za javni red i sigurnost NDH, o događajima vezanim za koncentracioni logor Gospić piše: „Dana 19. ovog mjeseca od 3 do 6 sati na 36 teretnih samovoza odveženi su četnici iz sabirnog logora iz Gospića na ovdašnju željezničku postaju, gdje su utovareni u vagone i odveženi u pravcu Zagreba. Točno odredište se nije moglo utvrditi.“

Bez hrane i vode, po 80 i više duša se tiskalo u zagušljivim vagonima, trpjeći neizvjesnost kuda ih šalju. Italijanski vojnici koji su bili na stanici fotografisali su ih dok su dovoženi kamionima, zlostavljani i ukrcavani. Kroz prozorske rešetke vagona njima se na italijanskom jeziku uspio obratiti Dušan Vučevac, lugar iz Visokog, tražeći vodu i cigaretu. Okupatorski vojnici, koliko su rešetke dozvoljavale, dodavali su zatočenim Srbima vodu, cigarete i ponešto kruha, dok su im ustaše prijetili: „Nije ovo Italija, ovo je Hrvatska.“

Toga 19. avgusta, plašeći se ustanika, ali i Italijana, koji su se prikazivali kao zaštitnici srpskog naroda, iz Gospića su se sklanjali i pojedini članovi ustaške organizacije. Bježalo je i civilno stanovništvo, osjećajući se krivim za zlodjela nad Srbima, koja ovdje nisu bila nikakva tajna.

U navedenom izvještaju 1. hrvatske oružničke pukovnije dalje stoji: „U toku 19. ovog mjeseca među stanovništvom u Gospiću se pogovara, da su italijanske vlasti tražile okupaciju cijelog područja Like do zaključno linije Karlovac-Bihać-Knin. Uslijed ovog pogovaranja, te činjenice da su ustaške formacije odlazile u Zagreb, nastala je u Gospiću panika u tolikoj mjeri da je hrvatski živalj počeo da bježi u pravcu Zagreba koristeći vlakove i samovoze. Neki su i uspjeli otići dok ovo nije zapaženo, pa je od Kotarske oblasti obustavljeno daljnje izdavanje propusnica. Nekim osobama kojima su već izdate propusnice, na ovdašnjoj željezničkoj postaji su oduzete i ujedno je predstojniku željezničke postaje u Gospiću zapovijeđeno da nikome ne smije izdati karte za putovanje, ako ne pokaže propusnicu. Panika je još trajala i dalje u izvjesnoj mjeri, no kulminacija je prošla…“

Sve ovo nije smetalo ustašama da preostale zatočenike izvuku iz Gospića i transportuju u druge logore. Prva kompozicija upućena iz Gospića stigla je u Jastrebarsko 20. avgusta ujutro. Na željezničkoj stanici, pored tamošnjih ustaša, dočekao ih je organizator logora, ustaški pukovnik Juco Rukavina, koji im je poželio dobrodošlicu riječima: „Je li ovi idu u logor smrti.“

Tokom putovanja do Jastrebarskog, iscrpljeni ljudi su padali u nesvijest, a 12 ih je umrlo, među kojima je, po sjećanju Riste Stjepanovića, bio i Voja Blagojević, vlasnik autobuskog preduzeća iz Zvornika. Mrtve su sami zatočenici iznijeli iz vagona i položili na zaprežna kola, kojima su odvezeni na jedno polje kraj Jastrebarskog i pokopani.

U svojoj izjavi Stjepanović svjedoči o tegobama putovanja: „U vagonima smo stajali stisnuti kao sardine tako da se nismo mogli ni maknuti i nuždu smo obavljali u vagonima. Mnogima je i pozlilo. Put je trajao cijelu noć u mukama. U Jastrebarskom su nam otvorili vagone, ali nam nisu dali da izađemo. Ustaše su od nas kupile novac pod izgovorom da će nam kupiti hrane. Kasnije su nam donijeli u jednom buretu šljive i nešto skuhanog graha kojeg su dobili iz talijanske kuhinje, a novac zadržali za sebe.“

Pane Petrović, koji je bio u istoj kompoziciji, opširno opisuje muke kroz koje su prolazili. U vagonu u kojem je on bio, umrla su dvojica njegovih saputnika. Petrović odaje zahvalnost jednom italijanskom oficiru, na čiju su intervenciju italijanski vojnici donijeli vodu zatočenicima dok je voz na kratko stajao u željezničkoj stanici u Karlovcu.

Italijanska vojska je po prispjeću kompozicije u Jastrebarsko spriječila nasilje ustaša nad zatočenicima i pomogla im da lakše podnesu boravak u vagonima do večernjih sati, dodajući im ponešto vode i kruha.

Iz kompozicije su ustaše izdvojili 170 Srba i uz psovke i kundačenje ih odveli u dvorac grofa Erdedija, gdje su ih zatvorili u vlažne podrumske prostorije. Na prvom i drugom spratu dvorca je bilo smješteno više stotina Jevreja i nešto Hrvata. Za njih je važio malo slobodniji režim mogli su se kretati po dvorištu, a dobijali su i nešto hrane preko Jevrejske bogoštovne općine.

Iz Jastrebarskog je 20. avgusta uveče 900 Srba upućeno željezničkom kompozicijom u novoosnovani ustaški logor Jasenovac. Na željezničku stanicu Jasenovac su stigli u sedam sati izjutra.

Ovdje su ih ličke ustaše koje su ih dopratili predali ustašama iz sastava 17. ustaške satnije. Kad god bi ih na njihovom dugom putu smrti preuzimali novi stražari, uvijek su ovi jadnici bili zlostavljani i tučeni, ne bi li iz njih iscjedili još ponešto što su sačuvali.

I ovoga puta su ustaše zaređali po vagonima i uz prijetnje tražili od zatočenika novac, satove, prstenje, naliv pera, pri tom ih udarajući kundacima i psujući im srpsku majku. Tek nakon sata pretraživanja i prepipavanja, istovarili su ih iz vagona, svrstali ih dva po dva, povezali žicom i poveli prema logoru, udaljenom od željezničke stanice oko pet kilometara.

„Morali smo ići trčećim korakom. Tučeni su bili oni koji nisu mogli izdržati tempo hoda. Došli smo u logor koji je bio smješten u barakama na polju kraj jedne šume, blizu potoka Lonje. Odmah smo morali sjesti na mokru zemlju, dva po dva, i tu je ponovno nastalo pretresanje i oduzimanje ako je netko još nešto imao. Oko dva sata poslije podne zatvorili su nas u barake.“

Ovih 900 Srba, uglavnom seljaka, bili su prvi zatočenici u logoru Jasenovac, u kojem su ustaše u četiri ratne godine pobili hiljade i hiljade muškaraca, žena i djece.

Ovdje je sužanjstvo nesretnika nastavljeno u atmosferi neizmjernih, duševnih i fizičkih patnji, neprestanog ubijanja i klanja, stalnog prolijevanja ljudske krvi, mučenja i umiranja iz dana u dan.

Zagrebački novinari, koji su zajedno sa ustašama sačekali ove prognanike na željezničkoj stanici Jasenovac, slikali su ih dok su izlazili iz vagona i u novinama objavili članak s fotografijom pod naslovom: „Prvi transport zarobljenih četnika stigao je u Jasenovac.“

Izvor: Dr Đuro Zatezalo: Jadovno – Kompleks ustaških logora 1941. – Okolnosti pod kojima su ustaše likvidirali logor Jadovno.