Malović: Gdje cvjeta limun žut

Piše: Nikola Malović

U Boki Kotorskoj je lakše biti Srbin nego u Crnoj Gori jer tradicija suživota u Zalivu umnogome neutrališe s brda sišavši crnogorski nacionalizam. Ipak, pitamo se: zašto se duhovi nisu smirili kada je na Referendumu 2006. godine Crna Gora dobila nezavisnost?

Nije ni bilo projektovano da se duhovi smire.

Projektovano je, avaj, bilo da se Srbi u Crnoj Gori kao pripadnici srpskog kulturno-istorijskog kruga približe statističkoj ništici, da se Srbija i Rusija tretiraju kao spoljni neprijatelji, a Srbi u Crnoj Gori kao unutrašnji. Zauvijek, ne samo do kraja vlasti Mila Đukanovića.

Onaj ko na brdu ak i malo stoji više vidi nego onaj pod brdom – zna i mitropolit Amfilohije, pa na njemu znan način organizuje opštenarodne sabore na kojima se, paralelno sa liturgijama, Srbi drže referendumski budnim. Jedinstvo koje Srbi u Crnoj Gori i Boki pokazuju izbezumljuje vlast naviklu da jedinstva može biti samo oko para.

Srbi se drže, i zaista vjeruju da ih je većina, jer nas je većina. Uprkos svemu, do udara na crkvu će kanda doći. Montenegrinski zakon o oduzimanju crkvene imovine je pečen, treba samo da se stavi na sto u okupiranoj i strancima vođenoj Skupštini.

Potom, niko ne zna šta će uslijediti.

Aleksandar Raković, istoričar kojem je zabranjen ulaz u Montenegro, i hroničar crnogorskog separatizma, hrabro i sa emotivnim odmakom konstatuje da zlo nije kodirano da zastane u svom napretku prema dnu.

Kao zalivski rezident od 1694. godine, simbolično sam ovih dana iskočio iz sumalo vrele vode jer na žabu iz parabole nimalo ne želim ličim. Uzdigao sam obrvu tačno na onom mjestu na kome su neki Jevreji onomad, ali ih, kao ni mnoge Srbe od braće iz okruženja to nije lišilo sudbine koja je bila zacrtana Programom neutralisanja.

Ministarstvo kulture Crne Gore najavilo je prošle sedmice da će podnijeti prijavu protiv hercegnovskih organizatora humanitarnog koncerta „Za naše Kosovo i Metohiju“, u sklopu tradicionalne manifestacije „Trg od ćirilice“.

Izvijesni Crnogorski pokret, blizak kanonski nepriznatoj CPC, podnio je prijavu protiv Mitropolije SPC i pjevača Vlada Georgijeva zbog, kako se navodi, krivičnih djela protiv ustavnog uređenja i bezbjednosti Crne Gore. Navodi se da su na koncertu u Herceg Novom istupima govornika podržanih od strane klerofašističkih huligana, vrijeđani Crnogorci i Crna Gora, te da se prizivala okupacija zemlje. Izvodile su se pjesme „Tamo daleko“ i „Crna Gora i Srbija, to je jedna familija“, koje su osobenom interpretacijom Georgijeva sugerisale da su djelovi Crne Gore Srbija i da je Crna Gora podređena Srbiji – kažu u saopštenju.

Dovoljno je ukucati: Tamo daleko Vlado Georgijev, i pogledati.

„Tamo daleko“ nije zakonom zabranjena pjesma, ali postaje: govori o hrabrosti naših predaka i veliča ih. Riječ je o jedinstvenoj antiratnoj elegiji u istoriji ljudskog roda. Pjesmu koja se izvodi širom svijeta oficijelna Crna Gora vidi kao atak na bezbijednost i ustavni poredak.

Da li je nakon humanitarnog koncerta u Herceg Novom postalo sramota biti Srbin u Crnoj Gori i Boki? Da li je to postalo zabranjeno? Da li se kroz crnogorski identitet, koji je antisrpski, grade novi mladi umovi kojima nije sporan lingvistički nepostojeći jezik, crnogorsko priznavanje Kosova*, prisustvo zvaničnika na proslavi Oluje, članstvo u Natou, obilježavanje Božićne pobune i ukidanje odluka Podgoričke skupštine 1918?

Ogromna je sada odgovornost šake jada ili pak šake junakah koji sebe pronalaze na čelu srpske opozicije. Srpska crkva je uz vlast u Srbiji, a ova je pak s prstom znate gdje – s vlašću u Crnoj Gori.

Crnogorsko ludilo neće stati, sada je jasnije nego ikad. Za projektovani sukob biće optužene Srbija i Rusija. Crna Gora dobiće podršku Natoa i Srbi će u Crnoj Gori obrati zelen bostan.

Tamo daleko od obale ostaće da bude Srbija.

Tamo daleko od Srbije ostaće da bude naše more. U Boki Kotorskoj, Sveti Sava osnovao je 1219. Zetsku episkopiju, preteču današnje Mitropolije crnogorsko-primorske.

Da imam kome, parabolom bih s Primorja, preko Montenegra, nekome u Srbiji dobacio limun žut, kao što je, u „Travničkoj hronici“ Jevrejin Atijas stimulisao francuskog konzula da u Pariz kad se vrati samo pomene kako Jevreja u Travniku uopšte ima.

Izvor: Pečat