Mantija strica Petra

Piše: Milica Bakrač 

Imao je Rade Tomov želju
da u prvu vaskršnju nedelju

po prvi put i da ne zna niko,
crnu rizu „koju nosi striko“

na trenutak vidi i na sebi.
Takvu rizu ko želio ne bi?

Jedne zore, tek poče da sviće
Rade šapnu: „Riza moja biće…

da je probam… oprosti mi, striče…
Petrovići svi na jednog liče…“

Dječak Rade od trinaest ljeta
u mantiji kraj ognjišta šeta.

Čini mu se svak u kući spava.
Zar odežda san je ili java?

Lakim krokom izađe iz kuće.
Spava njiva, kamen, drvo, pruće.

Čini mu se da i Lovćen ćuti.
„Prošetaću… niko neće čuti…“

Na vratima oštro škripnu reza.
Radu dašak u grudima sveza.

Nije znao da l’ ga lučac vjetra
grli mjesto ruke strica Petra.

„Kud si zorom poranio, Rade,
uzdanice stričeva i grade!

Blago meni, šta mi vide oči
okreni se, prema meni kroči!

Uzaludu brinuo sam brigu
kud ostavljam mantiju i knjigu,

kad me starost obuzme i skoli,
kad umorna ruka me zaboli…

Blago meni, dani se i sviće,
nova luča grije Petroviće!

Čujte ptice dok mi pjeva duša,
Rade Tomov iz mojih Njeguša

u odeždi, kao zlatna slika,
biće monah, pjesnik i vladika.

Da narodu svome vjerno služi,
da Vaskrslom Gospodu oduži,

sve što dužni ostali su preci,
učitelji, velmože i sveci…“

Tu stric Petar sa besjedom stade.
Od radosti plače dječak Rade.

I na kraju istinite priče
reče: „Hvala Bogu, mili striče…“