Marko Milačić: Crna Gora je deo sistema atlantističkog porobljavanja

Politika koja ne podrazumeva kritiku globalnog Sistema ili je nedorasla i neozbiljna ili je deo te neslobode. Marko Milačić, lider podgoričkog pokreta Otpor beznađu, važi ne samo za najglasnijeg protivnika ulaska Crne Gore u NATO već i retkog koji je u stanju da se suoči sa svim političkim implikacijama tog poteza. Takva pozicija Milačića – budući da ne problematizuje samo ulogu vlade već samog sistema – ne stavlja samo u položaj protivnika crnogorske vlasti već i većeg dela opozicije.

Iz tog rakursa gledano, kako kaže Milačić, „Milo Đukanović je manje čovjek, a više NATO projekat. Od rascjepa u jedinstvenom DPS 1997. godine, on je, skupa sa svojim kolegama, mašina koja funkcioniše na daljinsko navođenje: ni u toalet ne ide – koliko god da je snažna politička nužda – dok gazda u Vašiongtonu ne pritisne dugme sa ikonicom Ve-Ce šolje. To je tipični autoritarni sado-mazohistički odnos, i atlantistički partneri su se savršeno našli: Đukanović je talentovan i poželjan sluga, koji kidiše na slabije i nenaoružane, baš kao što planetarno čine i oni.“

— Riječ je, dakle, o do detalja skiciranom planu puta atlantizacije ovog regiona, gdje je Crna Gora tek jedan dio pune slike, nikako beznačajan. Nasilno uvođenje zemlje u NATO – mimo referenduma, mimo opozicije i mimo volje većine – jeste finalizacija te dvodecenijske operacije na tijelu Crne Gore, na živo i bez anestezije.

Ipak, mehanizam prevare ne sastoji se samo od vladajućeg klera i sa njim povezanog kriminalnog miljea, podzemlja, već se zapadni startezi tu ponašaju cjelovitije, jer zlo uvijek teži da bude sveobihvatno, totalno. Atlantistički mehanizam u Crnoj Gori, ta mašina koja je gurala cijelu ovu nepravdu godinama, obuhvata mnogo širi dio društva: sistemsku opoziciju, nevladin sektor, medije, poslušne intelektualce, pojedince…

Da li je moguće u Crnoj Gori prepoznati koje su sve to organizacije i partije uključene u službu održanja postojećeg sistema?

— Globalni sistem, nad-sistem, na lokalu, pa i u Crnoj Gori, funkcioniše po principu hobotnice – pipci su brojni, a, kao što sam ranije pomenuo, tek jedan od nih je marionetska vlast. No ključna dugoročna borba je na drugom dijelu spektra, onom koji nominalno nije vlast. Tu Vašington, sa svojim satelitima, ulaže puno napora, jer se u tom dijelu nalazi i neka buduća vlast, pa je treba zgrabiti na vrijeme, u fazi klijanja. To se zove projektovanje.

Pitali ste da li je moguće prepoznati koje su to organizacije uključene u službu održanja postojećeg sistema. Sve je odveć očigledno, zlo je transparentno u Crnoj Gori. Najlakše je prepoznati one koji za svoj angažman primaju novac od atlantističkih centara moći, i tu nema dileme, koliko god se takvi prikrivali iza navodnih univerzalnih principa, kao što su raznorazne demokratizacije, ljudska prava i slično.

Grant je moderan izraz za plaćeništvo, semantički slično kao, recimo, kada vam se prostitutka predstavi kao starleta. U oba slučaja riječ je o svojevrsnom duhu prikrivanja i prevare. Ako vam strana ambasada dodijeli novac, ona to ne radi zato što brine za vaš narod, već za sopstvene intrese, a prevashodni intresi velikih sila su kontrola nad resursima, teritorijom i ljudima. Nevladine organizacije – koje su, naravno, vladine, samo je pitanje da li pod kontrolom strane ili domaće vlade, ili i jedno i drugo – preovlađujuće u Crnoj Gori, makar one najglasovitije, dio su tog atlantističkog porobljavanja. Nema za to boljeg praktičnog primjera nego njihova uloga u takozvanim NATO integracijama: u tom manipulatorskom procesu nije se znalo gdje završava Milo, a gdje počinje NVO. Isti najamnici, isti zadatak, različite metode.

Slično je i sa medijima. Jedan konkretan detalj: kada sam javnosti ponudio aferu „Depeša“, interna dokumenta Vlade o NATO integracijama, tu je bilo sve crno na bijelo – privatna glasila, čak i pojedina opoziciona, dobijali su novac od Vlade kako bi širili NATO propagandu, što je neopjevano kršenje novinarskog kodeksa, uzusa struke. Niko od njih nije izustio ni slovo kako bi demantovao narečeno, opravdao se eventualno, ništa, samo tišina i nastavak bestijalne, bljutave okupatorske propagande. Tu nema obraza, završava se NATO zadaća, a greške i ofiranja dio su poslovnog rizika.

A političke partije?

— Crna Gora je u ovom integracionom procesu, nasilnom priključlenju NATO, planetarnoj političkoj komparativnoj praksi ponudila jedan potpuno nov fenomen, koji će, vjerujem, ući u udžbenike političkih nauka za buduće generacije. Naime, u jeku najžešće vladine kampanje za ulazak u NATO, dakle krimi-kampanje sa svim elementima prevare i nasilja nad čitavim društvom, pojedine ne male opozicione partije, čiji glasači su listom protiv učlanjenja u NATO, nijesu željele ni po koju cijenu da se programski odrede o ovom tako važnom spoljnopolitičkom, državnom i društvenom, čak civilizacijskom pitanju.

Osim što je tu riječ o elementarnoj političkoj neozbiljnosti – jer je neozbiljno nemati stav o krucijalnim pitanjima današnjice, pa i nekorektnosti, da budem blag, prema sopstvenim biračima – ovdje je u pitanju dugoročno veoma opasan fenomen u kojem se učitava i očitava djelovanje nad-sistema: ko mu se suprostavi rizikuje da izgubi njegovu podršku i privilegije. Tako se rađa konformizam i inferiorna politika, koja izbjegava da se bavi najvažnijim pitanjima savremenosti, a to vodi u politiku bez politike, tehnokratiju, politiku lišenu ideje, riječju – služenje Sistemu.

To je sistemska opozicija, koja ne dovodi u pitanje globalni Sistem, ali problematizuje onaj lokalni, koji je, razumije se, instaliran od strane onog globalnog. Ovdje ne govorim o pobuni protiv globalnog Sistema u anarhističko-bakunjinovskom smislu, već prije svega u domenu onog okupatora koji nas preko svojih prokonzula decenijama uništava: atlantističkog centra i te ideologije. Politika koja ne podrazumijeva kritiku tog zla ili je nedorasla i neozbiljna ili je dio, svjesno ili nesvjesno, te neslobode.

Osim pomenutih političkih snaga – a ne bi ih ni pominjao da to nije dio globalne matrice kontrole – tu je i klasična američka B ekipa, kao dio mehanizma o kojem govorimo. Recimo SDP Ranka Krivokapića i slične političke karikature i kreature, partije, manje ili više opozicione, koje se programski zalažu za NATO integracije. To su vam one strukture koje su ideološki zatrovanije atlantizmom od vlasti (preciznije: vlast nema ideologiju osim kriminala i grabeži), ali nemaju preveliku podršku, pa onda služe kao američki podizvođači radova, u stalnoj nadi da bi mogli postati glavni igrači. Takvi se politički komedijaši, recimo, u NATO žale na Mila, što je njihova redovna politička poza, dok je taj isti NATO stvorio Mila i podržava ga decenijama.

Često se stiče utisak da je crnogorska politička scena zadata da se kreće isključivo u određenim okvirima i da svako ko nije spreman da poštuje izvjesne „datosti”, kao što je npr. člansto CG u NATO, nije poželjan kandidat za ozbiljnije aspiracije u politici. Koliko u tom kontekstu zaista možemo govoriti o demokratiji u zemlji?

— Većina političkih snaga zalaže se za djelimičnu demokratizaciju. Ovdje govorim o onima koji se deklarišu kao opozicija i kao progresivni djelovi društva, jer vlast, razumije se, sprovodi punu kriminalizaciju. Takva djelimična demokratizacija je demokratizacija po mjeri Sistema, i takva „borba” je prihvatljiva, pa često i poželjna Sistemu koji kontroliše procese spolja. Poželjna je jer kamuflira jednoumlje koje je iza scene, fingira se politička dinamika, a ujedno Sistem tako poručuje vlasti da je smjenjiva, te da, ukoliko ne sluša, može biti zamijenjena drugim sistemskim igračom. Dobici po Sistem su, dakle, višestruki.

Međutim, svaka demokratizacija, šire – borba za slobodu, naročito u ovako duboko kriminalizovanom društvu u kome vlast funkcioniše po principima modernizovane mafije, koja nije potpuna, koja se ne buni protiv uzroka problema već dominantno protiv posljedica, zapravo doprinosi održanju Sistema, tj. ovakvog stanja u kojem se nalazimo tri decenije, pa i znatno duže.

Milo Đukanović, da potpuno konkretizujem, nije suštinski crnogorski problem, on je samo nuspojava naše civilizacije, trulog poznog kapitalističko sistema, modernog robovlasništva, tek posledica bolesnog atlantističkog duha u jednoj maloj mediteranskoj zemlji. Fokusirati borbu samo protiv njega i njegovih u Crnoj Gori i tako definisati demokratizaciju, a ne boriti se protiv tog atlantističkog duha koji ga je iznjedrio, isto je kao kada bi se čovjek obolio od raka liječio kremom protiv ljetnjih opekotina.

Šta mislite o apelu određenih političkih subjekata o potrebi za „mirnom smjenom vlasti”? Šta u konkretnom slučaju znači jedna takva inicijativa?

— To je glas samoodržanja Sistema. Iza toga se, razumije se, ne krije strah za eventuelne nevine crnogorske žrtve, već za sopstvene biznise, intrese i projekte Sistema, koji su garantovani od strane ovdašnje vlasti. Zato je važno da i promjene, ako ih bude i ako se planiraju, tako razmišlja NATO sistem, budu mirne, a prevedeno to znači – kontrolisane.

„Mirna smjena vlasti” je planetarna mantra Sistema, kojom se pokušavaju amortizovati one snage koje svoje stavove izražavaju snažno i beskompromisno i koje razmnišljaju o vanparlamentarnim načinima borbe. I to vam govore oni – zamislite to licemjerstvo – koji širom svijeta nasilno smjenjuju njima neposlušne režime, a, kada treba, uništavaju države i narode.

Izvor: Standard.rs