Marković: Završni čin iliti „sahranjivanje“ Milorada Nikčevića, Novaka Adžića i Bobana Batrićevića

Piše: Velibor Marković, advokat

U prilogu ove objave nalazi se fotografija prednje korice knjige ,,Istorija školstva i prosvjete u Crnoj Gori“, autora mog strica-đeda Tomaša Markovića (knjiga je iz moje biblioteke, kao jedna vrsta porodicnog nasljedja). Na dnu korice se vidi da je knjiga izdata od strane Zavoda za izdavanje udžbenika Socijalističke Republike Srbije“, dakle upravo izdavačke kuće čiji je direktor za Crnu Goru bio Tomaš, što se može lako provjeriti.

Uvjeren sam da trojica iz naslova nikada nijesu vidjeli ovu koricu, a kamoli da su knjigu pročitali. U pravu postoje uvjerenja i pretpostavke, na koje stoga i ja kao pravnik i advokat imam pravo, ali kada se ima u vidu sadržina dijela predgovora knjige, koji sam već objavio, gdje se vidi da se Tomaš u svoje i u ime svojih saradnika iz zavoda zahvaljuje tadašnjem ministru Vladimiru Popoviću i još trojici uglednih naucnika i intelektualaca na saradnji, pomoći i podršci prilikom rada na knjizi, onda to više nijesu uvjerenja, već cinjenica koja bi za svaku osobu pod uslovom da nije maloumna, trebala da bude dovoljna da zaključi ko je autor.

No, za razliku od dozvoljenih pretpostavki u pravu, oni koji se predstavljaju naučnicima, a posebno istoričari, morali bi da u svom radu isključivo koriste činjenice koje crpe iz istorijskih izvora. To trojica iz naslova nijesu učinili, s obzirom da nijesu ni bili u stanju, negu su pisali ili govorili bez sledećeg:

-originala ili kopije rukopisa knjige iz kojih bi se zaključilo da autor knjige nije Tomaš Marković, nego Savić Marković-Štedimlija;
-Savićeve izjave, pismene ili u formi tvrdnje, da je on, a ne Tomaš, autor navedene knjige;
-Tomaševe izjave, takođe pismene ili u formi tvrdnje, da on nije autor, nego da je autor Savić;
-pošto iz teksta Bobana Batrićevića proizilazi da knjiga ,,Istorija i školstva u Crnoj Gori“ navodno nije jedina koju je Savić objavio pod imenom ,,seoskog ucitelja“ Tomaša Markovića (vidjeli smo i da je bila neistinita Batrićevićeva tvrdnja prema kojoj je Tomaš bio seoski učitelj), trebao je da navede koja je to još Savićeva knjiga objavljena na Tomaševo ime.

Naravno, neće je naći.
Prema tome, sve neistina do neistine.
E sad, pošto trojica iz naslova nijesu bila u stanju da dostave nijedan jedini dokaz ili makar trag za svoje tvrdnje, što bi trebalo da nalaze lična i profesionalna savjest svakog ko sebe drži odgovornim za izrečeno, evo da im pomognem u daljem traganju, tako što ću ih uputiti odakle priča o navodnom Savićevom autorstvu knjige pod Tomaševim imenom. Ne radi mene, nego kako bi ubuduće više vodili racuna o tome kako utvrdjuju činjenice i time spriječili svoju javnu kompromitaciju.
Naš porodični rođak i prijatelj pok. Milovan M. Vukotić, sudija, predsjednik tadašnjeg Višeg privrednog suda (u rangu Vrhovnog suda), pravi intelektualac i erudita, koji se honorarno bavio i lekturom, upozorio je Tomaša izvjesno vrijeme nakon izdavanja knjige, da se iz jednog kruga, kojem je pripadala protuva u liku kasnijeg akademika Dukljanske akademije nauka i umjetnosti Danila Radojevića, pokušava plasirati priča o tome kako stvarni autor knjige nije on, nego Savić, pri čemu će se kao argument za takvu tezu isključivo koristiti to što se na nekim mjestima u knjizi navodi hrvatski izraz ,,jugoslavenski“, a ne ,,jugoslovenski“.

Taj krug u svojoj prljavoj raboti nije imao saznanja da je Tomaš značajan dio podataka dobio od Arhiva u Zadru, o čemu sam već ranije pisao, boraveći tamo o trošku budžeta SR Crne Gore, koja ga je i angažovala na pisanju knjige, a trojica iz uvoda mogli su Tomaševo angažovanje da provjere u Državnom arhivu Crne Gore.

Istina, čitajući knjigu, ja u njoj nijesam mogao da pronađem izraz ,,jugoslavenski“, što znači da ako ga nema, i u ovom dijelu je plasirana neistina od strane mračnih krugova zaduženih za falsifikovanje istorije Crne Gore. Nije ovo toliko bitno, ali je bitno to što niko, pa ni trojica iz naslova ne navedoše nijedan jedini dokaz, izjavu ili tvrdnju da Tomaš nije autor navedene knjige.

To neće ni biti u stanju. Kao što ne bi bilo ni da navedu šta je sa drugom knjigom ,,Istorija školstva i prosvjete u Crnoj Gori’, posto je ova prva, a ispod predgovora je najava da je druga u pripremi za štampu.

Dobro mi je poznato iz priče mog oca, a to je i ličilo na Tomaša, da je te providne i brutalne neistine samo kratko prokomentarisao riječima ,,mogu da tandaraju što hoće“. U tom pogledu je sličan njemu i moj otac, penzionisani sudija, predsjednik Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda Crne Gore i Predsjednik Vrhovnog suda Crne Gore, koji ,,gazi“ 93.godinu i koji mi je nakon što sam ga jednom prilikom kritikovao zbog toga što se, iako je nebrojeno puta prisustvovao Tomaševom mukotrpnom radu na knjizi, nije stavio u zaštitu imena svog strica, takođe kratko prokomentarisao ,,bogomi nemam od koga da ga štitim“.

Negdje sam ja razumio i Tomaša i Marka. Oni su ipak iz nekog drugog vremena, u kojem se svakom znalo njegovo mjesto. Ali ovo nije sada to vrijeme.

I zato ja vala hoću, iako i sam znam da nemam od koga. Duboko uvjeren da za ozbiljnog pravnika, istoričara i lingviste nije dovoljno formalno obrazovanje, već je nužno da u svom radu koriste činjenice i istorijsko-pravne izvore, a za to je prije svega neophodna sistematičnost i objektivnost. A za ovo posljednje da je čovjek pošten, a ne da je ostrašćeni falsifikator. Pa pošto sam u prethodnoj objavi raskrinkao neistine navedene trojice, red je da ih ovom i sahranim. Dovoljno od mene, a pomen neka im drži ko god hoće.

Izvor: Fejsbuk