Martin san
1 min read
Đakon Pavle Lješković
Piše: đakon Pavle Lješković, profesor Cetinjske bogoslovije
„Marta, Marta brineš se i uznemiravaš za mnogo, a samo je jedno potrebno“(Lk.10,42)
U porti mainske crkve Sv.Petke nalazi se jedna od, u Budvi sve ređih, zelenih površina i dvorišta. Na samom kraju porte je gumno, koje podsjeća na neka stara vremena kada su se na sličnim mjestima ljudi okupljali, često donoseći i neke bitne odluke za njihovu zajednicu. Baš ovdje je, za mene i mog četvorogodišnjeg sina, jedan intimni kutak u kojem ga, ne noseći na sebi mantiju, često dovodim i posmatram dok se igra. Međutim, sa prvim znacima sutona, ovdje se počinje okupljati šarenoliko društvo.
Najprije, tu dolazi grupa žena iz obližnjeg supermarketa, kojima su poslodavci zabranili da pauzu, uz kafu i cigarete, provode ispred radnog mjesta. Gumno je idealno mjesto za njihove priče, žalbe i sve one pred poslodavcima i nadređenima nikad izgovorene riječi, koje se tiču njihovih radničkih prava. Gotovo uvijek sa gumna odlaze sa „čvrsto“ datim obećanjem da više neće dozvoliti da se tako prema njima odnose, da bi se sjutradan vratile sa identičnim problemima i obećanjima.
Skoro svako veče ovdje dolazi i suvonjava, kratko ošišana žena, upalih obraza. Na sebi nosi kariranu košulju, blijede farmerke i iznošene starke patike. Pored mjesta gdje sjedi je njen ranac i do pola ispijena dvolitarka najjeftinijeg piva. Praznim pogledom posmatra grupu jedanaestogodišnjaka koji se tu igraju, paleći na gumnu vatru od pruća i kartona. Kada među sobom komuniciraju, dječaci izgovaraju veliki broj psovki i nepristojnih riječi. Time, valjda, dokazuju da su i oni ušli u svijet odraslih…
Na posletku, na kamenom zidu, nekoliko metara udaljenom od gumna, okuplja se i grupa ruskih tinejdžera hevi-metalaca. Dok ispijaju limenke piva, preko bežičnog zvučnika glasno puštaju muziku, ne mareći za to da li se njihov muzički ukus poklapa sa ukusom ostatka prisutnih ljudi .
Jednog poslijepodneva, kada sam ranije završio sa nastavom u bogosloviji, odlučio sam da sa sinom pođem do manastira Podmaine. U manastirskoj crkvi smo sreli o Joakima koji se pripremao za večernju službu. Razgovarali smo o tome kako se iza političke i borbe protiv pandemije, odvija jedna daleko kompleksnija borba. Riječ je o duhovnoj borbi, u kojoj nevjerujući i slabovjerujući ljudi, budući da su je nesvjesni, lako gube.
„Naše je da im pomognemo, da im se nađemo“ – zaključuje o.Joakim.
Podstaknut ovim razgovorom, odlučio sam da po prvi put na gumno pođem, noseći mantiju. Dok smo se kretali ka crkvenoj porti, iz nekih razloga sam razmišljao o instrumentalu koji sam relativno skoro prvi put čuo. Riječ je o pjesmi „Martha’s dream“ australijskih muzičara Nik Kejva i Voren Elisa. U njoj ova dva umjetnika pokušavaju da se sažive i dočaraju kakav je bio Martin san u noći prije dana u kojem će Hristos vaskrsnuti njenog brata Lazara. Na samom početku pjesme se čuje mračna i psihodelična bas deonica. I ostali zvuci i efekti koji se čuju odražavaju atmosferu sartrovske mučnine. A onda se postepeno uključuju klavir i violina, kao i ostali instrumenti. U jednom trenutku, slušajući ovu pjesmu, čovjek se počinje osjećati kao da je u ranom proljeću, pored potoka, u prirodi koja se iznenada budi i buja.
Kada smo stigli na gumno, susreli smo se sa različitim reakcijama na moju mantiju.
Žene iz supermarketa su reagovale prilično ravnodušno. Ili mi se barem tako učinilo, budući da im nisam uspio razaznati lica od oblaka duvanskog dima koji ih je okruživao. Kada su otišle, iza sebe su ostavile nekoliko plastičnih čaša kafe za ponijeti.
Najveće iznenađenje mantija je izazvala kod žene u kariranoj košulji. Njen prazni pogled je počeo da zadobija znake živosti. Cijelo vrijeme sam imao utisak da želi nešto da me u vezi vjere pita. U jednom trenutku je iznenada ustala, zgrabila pivsku bocu, stavila je u ranac, i nestala u pravcu popularne zgrade Sunca.
Neprijateljske poglede prema meni sam primijetio kod ruskih tinejdžera.To je bio i razlog zbog kojeg sam odlučio da im priđem.Najprije me je iznenadio njihov tečan izgovor srpskog jezika. Kasnije, kroz razgovor su mi objasnili da je to zbog toga što su se još kao sasvim mali, sa svojim roditeljima, preselili u Budvu iz Rusije. Primijetio sam da jedan od momaka nosi majicu brazilskog benda Sepultura. Pričao sam im o njihovom albumu „Roots“, koji nije samo pomjerio granice žanra, već su sa njim članovi benda podigli glas protiv sistema koji pokušava da sve svede na materijalno i empirijsko, zanemarujući duhovno i tradicionalno. Sve vrijeme sam se trudio da im mnogo šta objasnim, koristeći neke jevanđeljske primjere.
Djevojka, obučena u gotik stilu, mi je obećala da neće više nikad nositi pentagram na srebrnom lančiću oko vrata. Na moj poziv da u nedjelju dođu na liturgiju u crkvu sv.Trojice u Starom gradu, počeli su se redom izgovarati, koristeći različite razloge svog nedolaska. Naš razgovor je prekinuo poziv mog sina da krenemo kući. Sa njegovog čela su se slivale graške znoja od igre sa onim dječacima,koji ovog puta nisu palili vatru, niti su jedni drugima upućivali psovke.
Dok smo odlazili, razmišljao sam o tome kako je ovosvetski život prepun stranputica, na koje ponajviše mladi ljudi skreću. Kako vrijeme prolazi,sve im je teže da se vrate na onaj uski put, o kojem se govori u ranohrišćanskom spisu Didahi. No,kao što reče o.Joakim, naše je da im u tom podvigu pomognemo,da im se nađemo…
Pročitajte JOŠ:
