Martin trijumf: Kresanje penzija i skidanje imuniteta

(femme-gorka)

Za očekivati bi bilo da ponešto naškrabam o Škrelji, ali ne mogu i ovu kolumnu počinjati vicom, jer pomenuti je manje od nesporazuma, što će reći da spada u rang štosa.

Dakle, tako ti uprtim naviše pravac kroz tekst, i već na ćošku druge rečenice (nešto sam bilježio o osnovama metafizičkih pitanja kod E. Bloha koja su, ruku na junački organ (srce), toliko zapetljana i nerešiva da u njima naslućujem misteriju jednaku onoj koja se pita: zašto nakon dugogodišnje, nažalost propale ljubavne veze, žena ima potrebu promijeniti frizuru?! – izvor: magazin o ženi) tučim ti se brk u brk sa Martom Šćepanović, za koju sirotinja raja – naročito obespravljene majke – veli: ona nije bila na strani časno i pošteno stečene penzije, a sve zbog potrebe da se DPS glavnom štabu dodvori do kraja, iako to niko od nje ne traži u tolikoj mjeri, ali takav ti je mentalitet roba. To je kadar za primjer, brale!

E, sad, da li vrh DPS-a, zaista, od svojih niže kotirajućih kolega očekuje da se prema stvarnosti i situaciji u Crnoj Gori odnose kako to praktikuje „gospodična“ Marta Š., ili, pak, na nekom većem nivou, sve umnosozricajući i astralno se povezujući, nižekotirani partijci po sebi znaju kako se stvari ugrubo rešavaju (što je, nema sumnje, slučaj sa, u prolazunaškrabanim Škreljom), kad, gdje, kome i kako iza leđa, kao što je Marta majkama – narodski rečeno – zabila do bubrega. Penziju, mislim…

Međutim, Martinom trijumfu beščašća ovdje nije kraj (penzije su samo jedna od tačaka u njenoj profesionalnoj mračnoj, maloj karijeri), eno je, pazi, gdje ciči, arlauče i lakta se u histeričnom retoričkom refrenu: skidaj imunitet, skidaj frontovce! Onda, u pauzi, iznajmljuje polovnjak od priče da je to, u stvari, samo kako bi se politička scena, koliko toliko, održala na pristojnoj razini. Na demokratskoj visini, dakle…

Ovdje se javlja onaj momenat mučnine kad iz nevjerice, odjednom propadnemo u istinu, po ko zna koji put otkrivajući i priznajući sebi da je na ovom crnom kršu, sve su prilike, sve sjebano, i da smo, kao društvo dokraja izgubljeni, u iskušenjima malih, bijednih interesa, otkrivamo se kao pojave koje ne računaju na budućnost, lakomi grabimo ono pred nosom…

Marta nas je samo ohrabrila u sveopštem grabežu, koje je, ništa manje, prisutno i u kvazi vakumiranoj kulturi, da onda i ne govorimo šta se čini sa divljom privatizacijom, od države do potonje plaže… – A, Škrelja, o njemu drugi put, jer pozorišni lutak jedne PINK politike (koji, molim vas, prepoznaje da sve što radimo i govorimo odraz je nas samih, a ne nikako objekta na kojeg djelujemo, itd.), čija je spikerica, pogađaš, Marta.

(Sloboda za Čađa!)