Maske su pale

Piše: Bećir Vuković

Sioran kaže – ko nije spreman na žrtvu, ne treba da živi.

Ako smo svi korisnici smrti, zašto, ponekad, ne iskoristimo priliku da budemo i žrtve.

U crnogorskim apotekama nema maski. Iako sam znao da nema maski, svratio sam, i tražio masku. Svratio sam i da vidim apotekarku bez maske. Da provjerim stidi li se. Apotekarke nisu obične, nadmene prodavačice.

Ništa nisam pročitao na tom strogom licu. Velika je umješnost i umjetnost uspješno privesti kraju laž koja lebdi između staklenih i bijelih zidova. Ne bi trebalo na bilo koji način provocirati bilo koju žrtvu. Postideo sam se što sam tražio masku. Apotekarka je dvostruka žrtva, i virusa, i gazde.

Nigdje kao u apotekama ne dolazi do izražaja iscrpljujuća finoća. Međutim, kupac je u svakoj situaciji – rugoba.

Ali, meni ne treba maska samo za virus, nego i za demonstracije. Moram voditi računa o kontinuitetu karijere. Samo me pogledala.

Ni sad ne znam da li je taj pogled bio saučesnički. Kao što i ne znam da li je ono bio tik na licu, ili ne. Ako se, u međuvremenu, ne zabrani izlazak mom godištu, proveriću. Ako, uopšte budu radile apoteke. Pošto u njima ništa nema. Ni maske. Ni rukavice. Ni cirade. A ako su ono tikovi, apotekarka bi morala da nosi masku i kad prođe virus.

Kad prođe koronavirus, narodi širom svijeta, počeće da gone gazde i vlade koje su za sve ovo krive. Koliko je socijalnih slučajeva u trulim barakama. Da li se država javila da pomogne sirotinji. I moćna Elektroprivreda ćuti u bunkeru. Narod pamti. Muzla se krava muzara, i krepala.

Cijelog života prati me jedna rečenica, koju ne moram provjeravati: stid će ga nadživjeti. Oguglao sam da se stidim države.

Bez maske pitam ministra zdravlja: zašto nigdje ne mogu kupiti masku. Da li je ovo normalno pitanje. Nemam više pitanja. Samo da ne ispira usta.

Gdje su crnogorski milioneri da odriješe kese, i pomognu zdravstvu, koje nema jednu rukavicu u apotekama.

Pod uslovom da preživimo bez maski, ova natprirodna pošast pomoći će nam da se oslobodimo stvarne pošasti. Ako virus nije eksperiment (ako se samo priroda pobunila), i ako preteknemo, ustaće i tušta i tma, na opštu svetsku pobunu.

Usput, virus nas je natjerao da se sjetimo šta je porodica. Poslije litija vratili se tići poletići u porodično gnijezdo. Kad bi umjeli svaki rukopis čitati.

U čemu je bio problem. Bez maske, premijer je rekao da su dvije žene zaražene virusom, hospitalizovane u Kliničkom centru. Međutim, načelik medicinske ekipe, ne trepnuvši, rekao je da se žene nalaze na kućnom liječenju. Kome – vjerovati. Na prvom obraćanju – maske su pale.

U ovom trenutku, smiješni su planovi i najumnijih. Godinama nismo čuli tolike naučnike, pisce, filozofe. Koliko nestvarno djeluje virus, još nestvarnije jeste da smo za tili čas – ućutkani.

Preko puta, u Tehnomaksu, prodavnici električnih uređaja, na nekoliko ekrana – sablast sa titulom crnogorskog akademika. O čemu mlate crnogorske gnusobe poslije Drugog dnevika.

Hiljadama godina životinjsko carstvo nije se poremetilo ni za nokat. Crnogorski komunistički i policijski otpad, na bruku, ne mijenja se evo sto godina. I to je sumnjivo. Spali smo na to da još bruku eksploatišemo.

Idu dani kad će zdravi biti najsumnjiviji. Doduše, zdravorazumno je vazda bilo sumnjivo. Onaj, koji je dotakao mnoge neuspjehe, ovih dana ima puno pravo da se odmara kući, i čita….

Uskoro ćemo živjeti u nestvarnim gradovima, bez sjenki ljudi na ulicama.

Pa, ipak, mogu se postaviti dva pitanja: da li je virus zakasnio, ili je preuranio..?