Mati

Piše: Nebojša Jevrić

‘’O, Nebojša, odnese Zeljov Njegov opanak!’’
’’Čiji opanak, baba?’’
’’Njegov!’’
’’Neka ga nosi kad je njegov!’’ odgovorih.

Moja baba Vida za svojega života nikad nije muža, đeda Nikolu, pozvala imenom. Ako bi joj nešto baš i zatrebao zvala je unuke Raška, Raja, a onda bi se đed negdje s vrha imanja odazvao. I nikad nije upotrijebila riječ čovjek ili ljudi već rob ili roblje.
’’Šta će rob’’ – bila je njena uzrečica i uvijek smo se smijali i šalili sa babom pričajući o Zeljovu, velikom šarplanincu, kojeg sam obožavao, i đedovom opanku.

Bila je to velika familija. Snaha i svekrva su u isto vrijeme rađale đecu. Iste noći rodila se moja majka i moja sestra od ujaka.
Đedova najveća kletva, pošto nikad nije psovao, bila je ’’Izdiri mi iz familije, ne kvari mi familiju, e ćeš mi platit’, jemca ti Boga zadajem i svetog Jovana’’.

Đem familiji treba na usta, govorio je pijući rakiju i mezeteći sir sa komšijama i prijateljima. Đem je gvozdeni dio uzde koji se stavlja konju u usta. Bio je neprikosnoveni gospodar, nekadašnji perjanik kralja Nikole i znao je mnogo priča sa dvora o Ivu Vrani i mnogim drugima koje nam je za noći dugih zimskih kad bismo na raspust kod njega došli kazivao.

Kada je moja majka imala 5 godina razboljela se od tuberkuloze kostiju.

Đed je stavio na konja i sa Krokočeva, sela na obroncima Lise, pitome planine, poviše Bijelog Polja, odveo u grad. A Njemac, zarobljenik koji je ostao u gradu, dugo je zagledao ranu i na kraju rekao da se noga mora odsjeći ako hoće da dijete preživi.
’’Šta će mi rob bez noge?’’ – zagalamio je na njega đed, stavio majku na konja i odveo je na selo u potleušicu sa dvije sobe u koje su svi zajedno živjeli .

Moja majka se ničeg nije bojala osim žabe. Kad bi vidjela žabu i u šestedesetoj godini počinjala bi da vrišti. Liječili su je raznim travkama, biljkama, gatkama, molitvama. A nekom je palo na pamet da bi na ranu trebalo privit živu žabu rasječene utrobe. Od tad se žabe plašila.

Gurnuli su je u jedan ćošak, pored slijepe tašte mog đeda, a majke moje babe, rodom od Bogavaca, koja nikog svog nije imala, čiji su svi stradali u ratovima i od boleština, a ona spala na to da živi od zetove milosti. Selu i imanju trebala je radna snaga a slijepa baba i nepokretna djevojčica nijesu bile nikom od koristi.

Tako su godine prolazile a njih dvije su trajale jedna pored druge na zemljanom podu u ćošku sobe.
Prababa je po vazdan nešto plela ili šila, iako je bila slijepa, a konac u iglu joj je udijevala moja majka.
Jedne večeri na konak je banuo umoran vojnik sanitetlija koji se vraćao kući. Pogledao je nogu iz koje se cijedio gnoj i sukrvica, iz koje je virio komad kosti, i rekao:

’’Ovo dijete bi možda prezdravilo kad bi se ta kost izvadila.’’

Sjutradan dok su svi bili na poslu, po imanju, koje bješe poveliko, majka je dopuzala do kuhinje i izvukla nož. A onda, vukući se, stigla do trista metara udaljene Male vode, izvora na kraj imanja. Tu je rasjekla ranu sama sebi i bez anestezija izvadila kost. A onda se onesvijestila.

Tu su je onesviješćenu našli i ponijeli kući. Poslije nekoliko mjeseci rana je zarasla i majka je počela da hoda. Kad se potpuno oporavila đed ju je jednoga jutra pozvao i rekao :

’’Ti ćeš danas da ideš da čuvaš ovce!’’
’’Neću!’’ – odgovorila je majka.
’’A šta hoćeš?’’
’’Hoću da idem u školu.’’
’’Ko je još to čuo da se žensko dijete školuje?’’ zagrmio je kraljev perjanik na nju.
’’Ja hoću da idem u školu.’’

Đed je uzeo konopac, umočio ga u vodu i počeo da je tuče njime.

No zaludu. Ona odavno bješe naučila da trpi bol. Istrpila je batine ali je ostala pri svome. I te jeseni krenula u školu.
Putovala je blatnjavim džadama do grada i škole, išla po snijegu i po ledu. Ali je školu završila.

I opet je rekla da hoće i dalje u školu, u učiteljsku školu u Novom Pazaru.

Po hiljadu litara rakije pekla je moja ujčevina a nikad litra prodali nijesu.

Krenula je sa bratom Mirkom preko Korita i Pešteri ka Sjenici. Zanoćili su u hanu, u kojem su odsijedali kiridžije. Brat je čitav dan pio rakiju i uskoro je zaspao za stolom.

Ona je provela noć među pijanim džambasima čuvajući brata i čekajući zoru.

Ujutru su kamionom koji je prevozio putnike iz Sjenice za Novi Pazar stigli kod Esme, posustalice, koju je ujak počešće obilazio. Esma je držala na stanu i hrani četiri devojke iz učiteljske škole. Ujutru im je spremala poparu, potopila bi udrobljen hljeb u ključalu vodu i prosula malo istopljenog masla preko njega. To im je bilo za čitav dan.

Postala je jedna od najboljih učiteljica u Crnoj Gori. Onu kost je čuvala sve dok nije završila Učiteljsku školu.

A onda je bacila u Lim.