Matijina liturgija u Srpskom Sarajevu

Piše: Otac Darko Ristov Đogo

Riječ treperi. Ona odzvanja i sija na našim licima. Pred nama je patrijarh srpske poezije koji dva sada stoji i kazuje svoje pjesme. Ne postoji osjećanje koje je njegovo a koje nije i naše, niti naše koje nije već u njemu. Matija Bećković ne govori Matijinu poeziju, već se stapa sa 500 ljudi u sali koja prima 330 mjesta a mi ga se ne možemo nagledati, naslušati i navoljeti.

U okviru prvih „Dana Žarka Vidovića“ koje su organizovali filosofski fakultet Pale i Bogoslovski fakultet Foča (Univerzitet u Istočnom Sarajevu) i kulturni klub Fronesis najavljeno je poetsko veče Matije Bećkovića, kao svojevrstan nastavak saborovanja oko imena i djela jednog od najvećih srpskih mislilaca i filosofa kulture HH vijeka. Matija Bećković, Milo Lompar, Bogoljub Šijaković, Ranko Popović, Boris Brajović su kroz dan dali svoja viđenja Vidovićeve ličnosti i misli. „Eh, pa ja sam tek prije par dana i čuo za Žarka Vidovića“, stidljivo kazuju čak i poneki slušaoci svjedočanstava i zagledanja u živog svjedoka zavjetne misli. No tek je početak kazivanja o Vidoviću. Poetsko veče nije dodatak na njega, već sabranje oko Vidovićevog zavjet-stanja, zavještanja.

Velika sala Elektrotehničkog fakulteta građena je dodirom poznosocijalističke jugoslovenske estetike i diktature funkcionalnosti predratnog informatičkog društva. Iako smo svi u njoj primali neku diplomu ili gledali rođake i kumove kako je primaju, ništa nije u stanju da zagrije taj vječito hladni prostor: hladnoća je njeno stanje, termodinamička stabilnost ljudskih odnosa. No ona sasvim nestaje kako u nju ulaze ljudi željni hleba i jezika i Matijinog jezika kao nasušnoga hljeba.

A kada ulazi Matija, sala prestaje da jeste: ona je crkva i amfiteatar, tragedija i liturgija, naš prohod putem kojeg nema, preko Liješnja i uz Mrtvicu, gdje nas prati ovo i ono, onako, kako je to samo Duško Radović mogao Matiji da kaže a Matija da oduševi i oraduje. Dva sata Matija stoji i kazuje, svoje prve pjesme, svoje potonje pjesme, one koje su ga proslavile i koje naizust znamo, one koje smo čitali pa ih previdjeli ili nismo ni znali da ih cijenimo, jer ih nismo čuli sa njegovih usana. Čovjek uz Matiju sluša i plače, traži oca i vojsku bez grobova, sluti neizrecivu tajnu majke patrijarha Pavla i onog bistrog dječaka iz Donje Morače. Matija stoji i stoji vrijeme i događa se najsveštenija tajna srpske poezije. Srpsko Sarajevo koje grli Matiju i Matija koji nas sabira – to je onaj razlog, danas zaboravljeni i kod nas a nikada čuveni u svijetu, zašto smo kopali svoje pokojne i premiještali ih samo malo, na srpsku zemlju. Ono je onaj grad radi koga se stradalo i iseljavalo, grad koji je mogao biti – a tako i jeste – poprište svake Matijine pjesme koja se ne odbija od lica već upija u biće i iz našeg bića vraća u vječitog Matiju.

I Matija još dugo nakon što je vrijeme stalo potpisuje sve što iko ima da mu ponudi, zamoli, pronađe za potpis. Nije to autogram. To je ulaznica u jedan svijet radi kojeg se živi, kojim se sluti vječnost. Hoćemo da bar malo Matije stavimo pod ikonu slavsku, tamo gdje mu je mjesto.